Presveto Trojstvo – poticaj na zajedništvo s Bogom i ljudima

PRESVETO  TROJSTVO

(B-2012)

Danas slavimo jednu stvarnost, mi kršćani često rabimo izraz ‘otajstvo‘ koje nadilazi našu ljudsku pamet i shvaćanje, a to je da je Bog trojstven. Izraz ‘otajstvo’ nam hoće reći da je to što slavimo stvarno među nama prisutno, a ne da se mi toga samo sjećamo ili da nam predstavlja samo znak nečega ili nekoga. Najjednostavniji i najznačajniji primjer je posvećena hostija – kruh – nakon pretvorbe: ta hostija-kruh nije samo znak uskrslog Isusa nego je to uskrsli Isus! Na takvu trojstvenu stvarnost Božjeg postojanja mi se inače podsjećamo doslovce svakoga dana kad na sebi pravimo znak križa uz riječi: ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga‘. Najčešće nas to uopće ne uznemiri jer taj znak križa pravimo i te riječi izgovaramo poprilično meha-nički, bez nekog posebnog razmišljanja. Jednostavno znamo da se to tako čini i da se onda tako govori.

U evanđelju smo čuli da je trojstvenog Boga svojim učenicima predstavio uskrsli Isus kad im je prilikom jednog ukazanja rekao da ‘pođu u svijet i sve narode učine njegovim učenicima… krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga‘. Otada je prošlo 2.000 godina, i doista je mnogo ljudi iz mnogih naroda postalo Isusovim učenicima, i milijarde njih su kršteni ‘u ime Oca i Sina i Duha Svetoga‘ – i to je jasan pokazatelj da su apostoli i njihovi nasljednici doista u velikom postotku ispunili dani im zadatak. Kroz to vrijeme ljudsko društvo je u mnogočemu napredovalo, osobito u znanosti i tehnici, ali ljudima – Isusovim učenicima našeg vremena – nije danas ništa jasnije ‘kako je to jedan Bog u tri osobe‘ negoli je to bilo jasno onim prvim Isusovim učenicima. Takva stvarnost Božjeg postojanja jednostavno nadmašuje našu sposobnost shvaćanja ali nam ne kvari sposobnost našeg druženja s takvim Bogom. Čak nam može i pomoći da ne moramo odjednom biti u društvu s ‘cijelim Bogom‘ nego samo s ‘jednim vidom‘ njegova postojanja. Neka blijeda slika mogla bi se pronaći u usporedbi s pravljenjem velike ‘panorama-slike’, kad nam je neka zgrada ili horizont prevelik da nam sav uđe u fotoaparat… pa onda to snimimo u nekoliko slika koje onda spojimo. Danas već postoje gotovi kompjutorski programi koji to sasvim jednostavno čine. Tako nekako je i Bog prevelik za našu pamet, pa ga onda susrećemo i s Njim se družimo nekad kao Ocem Stvoriteljem, diveći se veličanstvenosti Božjeg stvaranja… onda pak se susrećemo s Bogočovjekom Isusom zadivljeni njegovom  nevjerojatnom ljubavlju prema ljudima… a onda pak se družimo s Duhom Svetim koji nas nadahnjuje i jača kako da što bolje ostavljamo ‘trag dobra‘ na ovome svijetu, dok putujemo prema svijetu vječnosti. Za to ‘spajanje‘ trojstvenog Boga ne postoji nikakav kompjutorski program nego nam u tome pomaže naša vjera Isusovim riječima. A tu vjeru nam dopunjuje i naš razum koji nam kaže: pa Bog i mora biti velik, veličanstven … inače i ne bi bio Bog. Kakav bi to bio Bog koji bi stao u našu ljudsku pamet?!

Božju veličinu spoznali su i pripadnici izraelskog naroda kad su putovali iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine. Tako smo u današnjem 1. misnom čitanju čuli kako Mojsije poziva svoje sunarodnjake da se prisjete tolikih Božjih zahvata u njihove živote i da shvate kako se to ne bi moglo događati bez Božjeg djelovanja, samo po ljudskim silama. Mojsije kaže još da je to Bog činio ne zato da se pravi važan, ne zato da ljudima utjera strah u kosti, nego zato da ‘bude dobro i njima i njihovoj djeci poslije njih‘.

Zato i danas neobično i neozbiljno djeluju nastojanja mnogih ljudi koji bi htjeli ‘ispravljati Boga‘. Moguće je i potrebno je ispravljati naše razumijevanje Boga jer su neke generacije ljudi prije nas pogrešno razumjele Božju poruku, ali nam nije moguće ‘ispravljati Boga‘. A to se onda čini s razumijevanjem i poštovanjem prema tim prijašnjim generacijama jer su do tog svog pogrešnog ili manjkavog razumijevanja došli zato što su se vodili nedostatnim i nesavršenim ljudskim spoznajama svoga vremena. Vrlo je vjerojatno – pa čak i sigurno – da će i naša generacija u mnogočemu biti ispravljana u budućim generacijama – a mi si sada mislimo da smo dohvatili svu tajnu svemira i čovjeka.

Apostol Pavao pak u svojoj Poslanici piše da se Isusovi učenici uopće nemaju čega bojati ako znaju da su djeca Božja. No, apostol Pavao nas ne želi zavaravati obećanjem i porukom da se ‘Božjoj djeci’ neće događati ništa lošega, ništa teškoga. Dapače, veli on, trebamo zajedno s Isusom trpjeti da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. Ali bi pogrešno bilo razumjeti da Isusovi učenici trpe zato što to tako Isus hoće – Isusovi učenici trpe zato što su ljudi zli, zato što su ljudi ranjeni istočnim grijehom sposobni jedni drugima činiti zlo. No, ono zadnje u ljudskom životu ipak neće biti pobjeda zla nego pobjeda dobra i proslava u uskrsnuću. S obzirom na sve ono što je Isus učinio za ljude nemamo opravdanog razloga ne vjerovati mu niti kad se radi o obećanjima.

Uistinu mi ljudi potječemo od veličanstvenog Boga Stvoritelja, Bogočovjek Isus nam je nevjerojatni prijatelj i suputnik na zemaljskom putu prema vječnosti koja nam je otvorena njegovim uskrsnućem, a Duh Sveti nas nadahnjuje i jača da na našem putu ne smalakšemo i ne klonemo već da mognemo i u teškoćama života ‘trag dobra‘ ostavljati. Eto, tako nam se s trojstvenim Bogom družiti i sada i za svu vječnost.