Prihvatiti Božji plan donosi uspjeh
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(A-2022)
Svi starozavjetni pravednici i proroci, počevši od Abrahama pa do Ivana Krstitelja – tog posljednjeg starozavjetnog proroka – ispunili su svoje poslanje: u židovskom narodu održali su svijest dolaska obećanog Spasitelja. U tom naviještanju Božje poruke malo tko od njih nije trpio kušnje i nevolje života, a ni gubljenje glave nije bila rijetkost.
I ono što je bilo daleko, ono što se naviještalo stoljećima, sad je došlo blizu, sasvim blizu: Spasitelj je već začet pod srcem Majke Marije. Današnje evanđelje nam pripovijeda o zbunjenosti i nedoumici Marijina zaručnika Josipa: što da on učini? Vidi da je njegova zaručnica Marija trudna, a zna da on neće biti otac tome djetetu. Opet, s druge strane, Josip previše dobro pozna svoju zaručnicu da bi ozbiljno posumnjao da je s nekim drugim zatrudnjela. Jer, to bi značilo da se Mariju mora kazniti kamenovanjem do smrti. Tu je starozavjetni zakon neumoljiv: smrt kamenovanjem.
A s druge strane i sam Josip je pravedan – evanđelist Matej to jasno ističe – pa ne može dopustiti tako drastičnu kaznu za nedokazani preljub. Sigurno je Josip proživio više mučnih dana i neprospavanih noći u mislima: što sad valja učiniti. Što on mora učiniti? I domislio se prihvatljivom ljudskom rješenju: zaručnicu Mariju će potajice otpustiti. Marija se može preseliti u neko drugo mjesto i tamo roditi dijete. Valjda će naći nekog dobrog čovjeka koji će ju iz samilosti uzeti k sebi za ženu. I tako će Marija biti spašena od grozne smrti. Za Josipa svakako puno prihvatljivije rješenje negoli da Marija bude kamenovana do smrti. Tako bi to pravedan Josip riješio: ljudski dostojanstveno i bez prolivene krvi.
A onda se i u Josipov život umiješao Onaj tko se je prije toga umiješao u život Marije, Josipove zaručnice. Sam Bog je po anđelu pozvao Josipa da odustane od svoga plana i da se hrabro uključi u Božji plan. Bog po anđelu govori Josipu: ‘Dobro si zaključio da te Marija nije prevarila s drugim. Marija je samo prihvatila čudesni Božji plan kako da sam Bog kao Spasitelj bude uključen u ljudski rod. Ni ti se, pravedni Josipe, ne boj uključiti u taj čudesni Božji plan. Kao pravi otac ti, Josipe, daj tom djetetu ime – Isus. I taj Isus spasit će ljude od grijeha njihovih‘. Ne kaže anđeo Josipu ‘ne stidi se’ već ‘ne boj se’. ‘Ne stidi se’ bi valjda značilo da se s Marijom dogodilo nešto loše, nešto sramotno, pa ti sad spasi što se spasiti da. A poziv ‘ne boj se’ pokazuje nešto drugo: da se je dogodilo nešto veliko i važno i ti se, Josipe, ne boj u to važno događanje uključiti. Uključi se na svoj način.
Čemu sva ta neobična i čudesna događanja? Pa, veliki je razlog za to: ono što su prvi ljudi upropastili kad su još u raju zemaljskom, kao ljubljeni Božji stvorovi, htjeli ‘biti kao Bog’ taj Isus će pokazati da je već ‘biti čovjek’ nešto veliko i vrijedno. Mi sad znamo da je to toliko vrijedno da je Bogočovjeku Isusu za te ljude bilo vrijedno i umrijeti.
I Josip se pokazao velikim, velikim čovjekom i velikim vjernikom: odustao je od svoga plana. Odustao je ma kako mu se taj vlastiti plan činio dobrim. Odustao je od svoga plana i prihvatio je Božji plan – premda ga sigurno nije do kraja razumio. Mi sad znamo da je Josip Božji plan prihvatio i svega sebe založio da se Božji plan ostvari. I tijekom jedne crkvene liturgijske godine, koju smo prije tri tjedna, prvom nedjeljom adventa započeli, i mi ćemo o tome sve više saznavati i ujedno se obredno i uključivati. Osobito će to biti po nedjeljnim sv. misama i po primanju sakramenata – kao i osobnom molitvom u obitelji. Jučer je kod nas bio taj dan pomirenja s Bogom i ljudima i zato dan radosti i mira. Šteta za onoga tko je to propustio. Jer Božić se pravo slavi u dubini duše i nije mu dosta samo puni stol i darovi pod borom.
Naravno, čovjek može to sve zanemariti i po svome si proslavu Božića urediti. Nešto takvoga dogodilo se i židovskom kralju Ahazu. Naime, bio je pred velikom opasnosti da neprijatelji osvoje židovsko kraljevstvo. Bio je u dilemi: treba li prihvatiti savezništvo s drugim kraljevstvom ili se osloniti na vlastite sile. U takvoj situaciji prorok Izaija mu je savjetovao da se za rješenje nedoumice u kojoj se nalazi obrati Bogu za pomoć. Čuli smo da je kralj Ahaz to odbio: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.“ Na prvi pogled to izgleda pozitivno: kao da on ne želi Boga miješati u političke odluke. A u stvarnosti je nešto drugo: kralj Ahaz ne želi pitati Boga za rješenje problema jer bi onda valjda trebao Boga i posluhnuti – jer, Bog je Bog – a ovako može postupiti po svome. Tako zapravo kralj Ahaz kao da govori samome sebi i svima oko sebe: ‘Pa ja sam kralj, ja donosim odluke. Pa me savjet Boga ne zanima‘. Mi sad znamo da njegova vlastita odluka nije bila dobra za njegovo kraljevstvo.
Tako je kralj Ahaz nastavio poznatu nam praksu iz raja zemaljskog od Adama i Eve: ljudi žele raditi po svome. Pa vrlo vjerojatno i mnogi od nas, bolje rečeno svatko od nas, nerijetko ‘radi po svome’ i ne pita se: ‘ne bi li po Božjem bilo bolje‘. I tu onda nastanu nesuglasice i netrpeljivosti među ljudima: počevši od obitelji i ukućana pa sve do naroda i država. Tu se onda rađaju svađe među pojedincima i ratovi među državama.
Isusovo rođenje, koje ćemo proslaviti slijedeće nedjelje, Božji je način upletanja, angažiranja u tu i takvu ljudsku povijest. Bog nam se i dalje nudi, ne nameće nam se silom nego se nudi, za životnog suputnika kako bi naša rješenja životnih problema bila što bolja, i za nas i za naše bližnje. Ljudska rješenja, koja su izgledala tako privlačno i obećavajuće, često su se pokazala samo prividna i privremena. Po Isusu rođenom u Betlehemu Bog nam se nudi za životnog suputnika, nudi nam se na način čovjeka da ga što lakše shvatimo i prihvatimo. Shvatimo i prihvatimo.
