Prijatelji se poznaju i druže

PRESVETO TROJSTVO

(C-2022)

Svatko od nas ima valjda puno znanaca. To su ljudi za koje znamo gdje rade, makar možda ne i konkretno radno mjesto; znamo i gdje žive, makar možda ne i ulicu i kućni broj; i ako se negdje s njima susretnemo neki put se družimo uz kavu ili piće. S njima najčešće razgovaramo o općenitim stvarima koje se zbivaju u širem ili užem društvu.

Svatko od nas ima i prijatelje, nekoliko prijatelja. Posve sigurno o njima znamo puno više nego o znancima i češće se s njima družimo. I teme razgovora su nam drukčije. Znamo za njihove radosti i teškoće, znamo za njihove ostvarene i neostvarene planove i želje. Jednostavno rečeno: prijatelji i sudjeluju u životu jedni drugima. Često za to i ne mora postojati neki posebni razlog – jednostavno, prijatelji se međusobno druže.

Svi ljudi svijeta imaju jednoga nevjerojatnoga Prijatelja. Taj Prijatelj zna sve o svakome čovjeku i želi se sa svakim čovjekom družiti. Po ovoj zadnjoj rečenici, kao kršćani, možemo zaključiti da taj i takav Prijatelj može biti samo Isus – Bogočovjek Isus. On je rekao da ‘nema većeg prijatelja od onoga tko dade svoj život za prijatelja’. On je to rekao, On je to i učinio. Najprije je trideset godina potrošio da ljudima prenese radosnu vijest – evanđelje – o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema ljudima, a onda je to potvrdio na križu. Zato mi kršćani postavljamo križeve po našim ulicama i trgovima, i na zidovima naših kuća. Svuda gdje se krećemo križ nas podsjeća na tu nevjerojatnu Božju ljubav prema nama.

I taj naš prijatelj Isus je nama ljudima otkrio svoju tajnu, tajnu koju mi ljudi ne možemo svojom pameću pojmiti: da jedan Bog živi u tri osobe. Otkrio nam je božansku stvarnost da je Bog – Presveto Trojstvo! Ma znao je Isus da mi ljudi to ne možemo pojmiti, ali nam je kao prijatelj to htio, gotovo morao reći. Pa i nama naši ljudski prijatelji poneki put otkriju neku tajnu svoga života koju mi ne možemo pojmiti nego samo s radošću ili s čuđenjem to čuti i prihvatiti.

Čuli smo danas u evanđelju da je Isus rekao svojim učenicima: da on zna kako oni sada mnogo toga iz njegova života – što je govorio i što je činio – ne mogu ‘nositi’. Drugim riječima: ne mogu razumjeti. A budući da je doista važno to što je govorio i činio, Isus je svojima obećao Duha istine – koji će ih upućivati u svu istinu. Isus kaže da će ‘od njegova uzimati i navješćivati njima’. Dakle, ono što su čuli i vidjeli, dok su s njim tri godine hodili, postupno će im biti sve jasnije. U danom trenutku, u potrebnim okolnostima života, Duh istine pomoći će im da razumiju što i kako treba živjeti da bi bili i ostali njegovi učenici.

Pa svakako nam nije baš preteško shvatiti kako se kroz povijest svijeta mijenjaju životne okolnosti za ljude. Ne žive ljudi jednako sada kao što su živjeli pred stotinu ili tisuću godina. Tehnički napredak je mnogo toga izmijenio. No, vrednote koje je živio Isus i na koje poziva svoje učenike – ondašnje i sadašnje – trajno su iste, ali se ne žive u istim okolnostima. Zato je potrebno nadahnuće Duha Svetoga da nam ponudi konkretan način življenja božanskih vrednota u trenutnim životnim okolnostima.

Te naše životne okolnosti uz naš ljudski mar i Božju pomoć mogu i trebaju nas dovesti u sretnu vječnost – slikovito rečeno ‘u kuću nebeskog Oca’. U više navrata Isus je spominjao Boga kao svoga Oca i kao našega Oca. Pa, konačno, Isus nas je naučio i molitvu u kojoj Boga zovemo ‘našim Ocem‘ – Oče naš. U našim ljudskim stvarnostima otac je netko tko se brine za obitelj. Pa naravno i majka se brine za obitelj… ali u ovoj prilici nećemo raspravljati o muško ženskim poslovima u obitelji. Nego je zanimljivo zapaziti da nas je Isus naučio molitvu kao Očenaš, a ne kao Oče moj. Time nam nosi poruku da smo svi mi ljudi Božji stvorovi, još ljudskije rečeno: Božja djeca. Zato nam je preko Mojsija Bog dao i konkretne upute kako živjeti, kako se ponašati, da to bude kao djeca jednoga nebeskog Oca. Te Božje upute – koje redovito zovemo Deset Božjih zapovijedi – Isus je još pojednostavnio pa je rekao: ‘Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga’. Jednostavnije ne može.

Stalno se trebamo podsjećati da je od samih svojih početaka, čovjek kao Božji stvor – još bolje rečeno: makar je Božji stvor – htio živjeti po svome, a mimo Boga. Nešto slično kao kad djeca odbijaju poslušnost svojim roditeljima. No, pritom je bitna razlika u tome što roditelji mogu pogriješiti u odnosu prema svojoj djeci… dok kod Boga to nije moguće. To je onaj ‘izvorni grijeh’ čovjeka da Boga smatra svojim konkurentom, a ne pratiocem i podupirateljem u životu. Iz tog početnog shvaćanja Boga kao konkurenta izviru, pa se zato zove izvorni grijeh ili ističu – pa se zato zove istočni grijeh – i svi drugi grijesi. Dakle, naziv istočni grijeh nema veze s istočnom stranom svijeta.

U tu ljudsku namrštenost na Boga, i odbijanje Boga uključio se, na poseban, na najbolji mogući način Isus koji se predstavio ljudima kao Božji Sin i kao Sin Čovječji. Malo prije smo čuli u Poslanici Rimljanima apostola Pavla da smo po tom Isusu mi ljudi ‘u miru s Bogom’. Po Isusu ljudi mogu povjerovati i shvatiti da im Bog nije konkurent već Spasitelj, spasitelj iz nezavidne situacije: da se čovjek kao Božji stvor udaljuje od Boga Stvoritelja. Kad čovjek spozna što je sve Isus učinio za čovjeka, za ljude, onda ne može više misliti da mu je Bog suparnik i konkurencija u uređivanju života.

Bog je Stvoritelj, Spasitelj i pomoćnik ljudi. Eto, to je Bog – Presveto Trojstvo. To ne možemo razumom shvatiti, ali možemo vjerom prihvatiti i sebi na radost i korist živjeti.

A m e n