Primajmo Kruh života da bismo sretni vječno živjeli
20. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2018)
I površni slušatelji misnih čitanja sigurno su zapamtili da već nekoliko nedjelja za redom Isus govori o sebi kao o ‘kruhu koji je s neba sišao‘ i čije blagovanje daje vječni život. Jednako tako smo lako zapamtili da takav Isusov govor izaziva kod ljudi nesporazum, čak i otvoreno protivljenje da Isus govori ‘besmislice‘. Naime, mnogi Židovi su znali iz koje obitelji Isus potječe, znali su mu i bližu i daljnju rodbinu, i to ih je zbunjivalo: ‘Kako može reći da je sišao s neba‘? Pobožni Židovi su dodatno znali – kako smo to čuli prošle nedjelje – kako su njihovi preci u davnoj prošlosti, kad su putovali kroz pustinju iz ropstva u slobodu nove domovine, doista jeli ‘kruh s neba‘ – ‘manu‘ – pa su ipak svi pomrli. Vjerovali su da je tu ‘manu‘ njihovim precima pribavio Mojsije, za Židove najjači Božji prorok Starog zavjeta, pa su zato pitali Isusa: ‘kime se on pravi, zar je on veći od Mojsija‘. A Mojsije je bio s Bogom na TI!
Usprkos svim tim nesporazumima i protivljenjima Isus nastavlja govoriti o sebi kao ‘kruhu s neba koji daje vječni život‘. Tako smo danas čuli Isusa kako nastavlja govoriti da je jednostavno nužno blagovati taj kruh da bi se zadobio vječni život. Nama ljudima, nama vjernicima, je muka to razumjeti, nemoguće shvatiti, jer je to božanska stvarnost koja se može samo vjerom prihvatiti ili odbaciti. Slijedeće nedjelje ćemo čuti kako su doista mnogi ljudi napustili Isusa jer nisu mogli shvatiti, pa onda niti prihvatiti, taj Isusov govor.
Za lakše razumijevanje problematike današnjeg evanđelja važno je znati da su sve tamo od Abrahamovih vremena Židovi Bogu u počast žrtvovali razne žrtve: kako plodove zemlje tako i pojedine životinje. Dakako, Bogu ne trebaju ni plodovi zemlje ni životinje za hranu i život. Tim raznim žrtvama Židovi su htjeli pokazati koliko im je Bog važan, važniji od materijalne vrijednosti tih žrtvi: koje su mogli sami pojesti ili za novce prodati. Sjetimo se da je Abraham htio žrtvovati čak i svoga sina Izaka. I onda bi jedan dio tih žrtvovanih životinja jeli vjerujući da tako i oni postaju korisnici Božjeg blagoslova i milosti koje su zadobili tim žrtvama. Židovi također znaju da su njihovi preci pri putovanju kroz pustinju bili hranjeni ‘kruhom s neba‘ – koji su prozvali ‘mana‘ – po kojemu su se uspjeli održati u životu u toj pustoši pustinje. Bez tog Božjeg specijalnog dara oni bi u pustinji zaglavili, pomrli bi od gladi.
Zato im Isus u evanđelju kaže da je on još bolji ‘kruh s neba‘, bolji zato jer on ne samo da ljude hrani na ovom svijetu nego ih hrani tako da po uskrsnuću zadobiju vječni život. Svoju prisutnost među ljudima ovoga svijeta Isus je stavio, možemo reći i skrio, u kruh i vino – tako obične namirnice ljudskog života. Mogao je sigurno odabrati nešto zastrašujuće, nešto silno, što bi u ljudima izazivalo strahopoštovanje… mogao je, ali nije. Izabrao je nešto posve obično, tako obično da nam djeluje gotovo ništavno. ‘Kako bi Bog mogao biti u kruhu i u vinu‘ pitaju se mnogi ljudi. No, Isus je stvarno baš to odabrao i pozvao nas da se s Njim družimo tako da te namirnice blagujemo i da tako i mi: po njemu uskrslome i po svome uskrsnuću vječni život zadobijemo.
Iz ovih teških i nerazumljivih stvarnosti spustimo se u naš život, u našu stvarnost. I mi ljudi više puta pozivamo svoje goste, pozivamo one koji su nam važni, oni s kojima smo prijateljstvom povezani, i onda s njima blagujemo hranu. Dakako, često puta puno raznovrsniju i drukčiju nego samo kruh i vino. I žao nam je, uvrijedimo se, ako se netko od pozvanih ne odazove: jer je taj neodaziv nekakav znak da mi nismo dovoljno važni onima koji nam se niti na gozbu ne odazivaju. Kako bi se tek odazvali da ih zovemo na neki posao? I kad se netko ne odazove onda se pitamo što smo to mi učinili ili rekli pa su odbili poziv.
Eto, tako nekako i Isus nas poziva na druženje s njim u posvećenom kruhu i vinu. Doista je u tom na sv. misi posvećenom kruhu nazočan sam uskrsli Isus pa zato onaj čovjek koji taj kruh blaguje, također zadobiva moć vječnog života. Tako taj posvećeni kruh postaje ‘životna namirnica‘ za postizanje vječnog života. Blagovanje toga posvećenog kruha – samog uskrslog Krista – povezuje nas, smrtne ljude s Božjom vječnošću.
Tko se bude tako družio s uskrslim Isusom svojim sudjelovanjem na sv. misi, taj će biti sposoban živjeti životom Isusovih učenika, kako ga opisuje apostol Pavao u Poslanici Efežanima, čiji smo kratki odlomak slušali u današnjem 2. misnom čitanju: „Ne kao ludi nego kao mudri!“ Bez druženja s uskrslim Kristom lako se u životu zaluta, osobito danas kad se ljudima toliko toga nudi: i bučnoga i blještavoga, ali samo za kratko vrijeme korisnoga.
Čestim sudjelovanjem u sv. misi postajemo sve više sposobni pravo odabirati i pogrešno napuštati. Bog se ne umara u pozivima, ne budimo mi nemarni u odzivima.
