Prolazni smo, a s Bogom vječni

P E P E L N I C A

(C-2013)

Danas započinje korizma, započinje prepoznatljivim obredom pepeljenja po kojemu je i sam dan početka korizme dobio ime: pepelnica. Pepeo podsjeća čovjeka, koji vjeruje u uskrsnuće, da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskome životu. Zato posipanje pepelom ujedno poziva na obraćenje kad se ono odvija uz riječi: „Obrati se i vjeruj evanđelju“. To bismo mogli izreći i ovako: ‘Obrati se i vjeruj radosnoj vijesti da te Bog ljubi‘! Prvi dan korizme prepoznatljiv je i po obdržavanju posta i nemrsa: a to znači da se danas ne jede meso, a ona hrana koja se jede onda se jede u manjim količinama. Uistinu nije potrebno posebno vagati nego je potrebno osjetiti da bismo – da nije posni dan – pojeli više nego što ćemo danas pojesti.

Obdržavanje posta i nemrsa u vjerskom smislu želi nas pozvati na sposobnost da možemo ‘sami sebi nešto zapovjediti’, ‘da možemo sami sebe držati pod vlašću’ – pa se odričemo nečega ne zato što je to loše, niti zato što bi to bilo štetno, nego baš zato da pokažemo kako smo uistinu ljudi koji mogu sami sebe kontrolirati. Životinje se ne mogu na taj način kontrolirati: životnije neće nešto jesti ili jer ne mogu ili jer su site! Ima dosta ljudi koji obdržavaju post i nemrs iz medicinskih razloga: jer nešto ne smiju jesti… ili pak iz estetskih razloga: da ostanu vitki. To nije vjernički post i nemrs.

U današnjem 1. misnom čitanju iz knjige proroka Joela smo čuli kako praksa posta i raznih vrsta odricanja ima dugu tradiciju. Na post i odricanja obično se pozivalo vjernike ili uz neki događaj ili blagdan ili pak da se potakne ljude da jače budu svjesni Božje prisutnosti u vremenima i događajima koji su bili teški, mučni… kad je izgledalo da je Bog odsutan i njihova života. Pa i mi sami po sebi znamo da puno lakše i češće molimo – dakle bivamo svjesni Boga – u nekim težim situacijama svoga života: u bolesti, kad je suša ili poplava ili neka druga veća nevolja.

A mi smo ljudi po prirodi takvi da nam je lakše nečega se držati kad vidimo da to i drugi čine. Lakše nam je postiti kad i oni kraj nas poste… lakše nam se držati i prometnih propisa ako se tih propisa drže i drugi sudionici prometa… lakše nam je plaćati i razne obveze, porez ili komunalnu naknadu, kad vidimo da to i drugi čine. Inače sami sebi izgledamo bedasti. Naravno, posve svjestan čovjek će nastojati činiti ono što treba, po pravdi i pravici, i onda kad to drugi i ne čine, i onda kad ga na to ne prisiljava neki zakon – nego će to činiti jednostavno iz svijesti da je ‘to potrebno činiti’.

U Poslanici Korinćanima smo malo prije čuli kako apostol Pavao iznosi dobar primjer samoga Isusa Krista: on je trpio premda grijeha nije počinio. Trpio je za nas, trpio je zato da bi nama naše grijehe mogao praštati. Ovdje uvijek treba reći: uz jedan jedini uvjet… za grijehe se treba kajati!

A Isus pak nas u evanđelju potiče da činimo dobra djela ne zbog ljudi nego zbog toga što je ‘dobro činiti dobro’. Isus nam pritom navodi neke konkretne primjere kad se nešto može činiti samo zato da to ljudi primijete, da o tome pišu novine i javlja radio i televizija… A može se dobro činiti zato što je potrebno to činiti, pa makar to nitko ne zamijetio. Isus govori da o veličini dara najviše svjedoči naše ‘nutarnje raspoloženje‘ s kojim to činimo, a ne duljina novinskog članka niti pak minute radijskog i televizijskoj priloga.

Kolika bi trebala biti neobazrivost na mišljenje ljudi o tome kad dobro činimo pokazuje Isus riječima: ‘neka ti ne zna ljevica što čini desnica‘. Obje ruke su naše i nije moguće da ljevica ne zna što čini desnica… ali mi moramo činiti dobro u svako doba. Na drugom Isusovom primjeru o ‘molitvi u tajnosti‘ mogli bi mnogi pronaći opravdanje zašto ne idu nedjeljom na sv. misu: oni se doma mole. Jako dobro ako je to istina, ako se doma mole… jer onda će sigurno nakon nekog vremena osjetiti potrebu da se mole i u zajednici s drugim vjernicima. Ako pak je to samo ‘prazna isprika‘, onda znači da ti ljudi lažu ne samo drugima nego i samima sebi! Treći je primjer Isusov poziv i da postimo bez obzira na to da li će to ljudi vidjeti ili neće. I ne smijemo se srditi na one koji ne poste, a mi ‘moramo’ postiti. Ako ja i ti znamo zbog čega postimo, onda nas u tome neće omesti oni koji ne poste.

Ne prvi, ali i ne zadnji put, treba ovdje reći da ‘post i nemrs‘ nisu jedini načina odricanja u korizmi. Svakako bi naj-bolji post i nemrs bilo ‘odricanje od grijeha‘, grijeha svake vrste – a osobito odricanje od grijeha koji umanjuju ljudsku čast i dostojanstvo: i naše vlastito i naših bližnjih. Svakome onome tko želi nekako vjernički ozbiljnije proživjeti korizmu sigurno neće biti teško pronaći načine kako da po molitvi što bolje doživi ‘svijest Božje prisutnosti‘ u svome životu, i da pronađe načine kako da i svojim bližnjima život učini lakšim, ljepšim i boljim. A svatko onaj tko želi pronaći razne izlike da ‘ovo ili ono ne čini u korizmi‘ sigurno ih je već našao nekoliko.

Sjetimo se češće Isusovog obećanja iz današnjeg evanđelja: „Bog koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti!“