Radost je znati da si Božji

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2015)

Treća nedjelja došašća često se naziva i ‘nedjelja radosti‘ zbog dvostrukog poziva apostola Pavla upućena vjernicima grada Filipa: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ – kako smo to čuli na samom početku današnjeg 2. misnog čitanja. Razlog radosti je u Božjoj blizini ljudima.

Pojava i djelovanje Ivana Krstitelja, Isusova Preteče, bio je znak te Božje blizine čovjeku i ujedno naznaka skorog ispunjenja Božjeg obećanja o dolasku Spasitelja, obećanja koja su dana ljudskom rodu odmah nakon prvoga grijeha još u raju zemaljskom. Prošle nedjelje Ivan Krstitelj nam je predstav-ljen kao ‘glas koji viče u pustinji‘, kako je to prorok Izaija i najavio da će se zbiti prije dolaska Spasitelja. Današnje evanđelje nam svjedoči da je Ivanovo djelovanje zamijetilo mnoštvo ljudi koji, nakon slušanja njegovih riječi, pitaju jednostavno pitanje: „Što nam je činiti?“ Ne znamo kakav su odgovor ljudi očekivali, ali smo čuli da je Ivanov odgovor bio zadivljujuće jednostavan: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ Dakle, ništa jako teško nego zapravo vrlo jednostavno i obično. No, nešto tako obično često postaje i vrlo teško.

Sjetio sam se da sam jednom čitao ovakvu zgodu. Pitao neki čovjek svog prijatelja da li bi mu dao milijun kuna kad bi ih imao. Ovaj mu odgovori: ‘naravno da bi‘. A da li bi mu dao i milijun eura da ih ima? Opet je bio isti odgovor: ‘naravno, dao bi‘. A onda ga je pitao: ‘A bi li mi dao jednu košulju, ako imaš dvije‘. Sad je prijatelj odgovorio: „E, to ti ne bih dao.“ Čovjek se začudio: ‘Čekaj malo. Dao bi mi i milijun kuna i milijun eura da ih imaš, a ne bi mi dao košulju‘. Prijatelj, ili kako bismo ga već mogli nazvati nakon ovakvog odgovora, je rekao: „Pa košulja imam i više nego dvije pa bih ti onda morao jednu stvarno dati, a milijune eura ili kuna nemam.“

Današnje evanđelje navodi još dva konkretna pitanja dviju skupina ljudi. Najprije carinici, mi bi danas rekli poreznici, a onda i vojnici, pitaju Isusa: ‘što je njima činiti‘? I tu nema nikakvog spektakularnog odgovora niti za jednu od ovih skupina ljudi nego ih Isus poziva na onaj jednostavni, osnovni način života: solidarnost i poštenje. Poreznicima Isus odgovara: „Ne utjerujte više nego što vam je određeno.“ A vojnicima: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom“. Dakle već je nekada bilo nezadovoljnika zbog male plaće.

Kako se u misnim čitanjima češće spominju ‘carinici‘, to je dobro malčice se podrobnije o njima informirati. Dakle, carinici onog vremena su bili ustvari poreznici koji su od vlasti zakupili – danas bi bilo moderno reći: dobili su u koncesiju – neko područje na kojem će ubirati porez. Ugovorenu svotu su morali predati vlastima, a višak skupljenog je bio njihova zarada. U tom poslu su se neki i obogatili, ali se nisu i usrećili. Naime mnoge su carinike ljudi jednostavno mrzili zato jer su bili prosječno bogatiji od drugih ljudi. A ako su taj ugovor carinici imali s tuđinskom, okupatorskom vlasti, kao u Isusovo doba, to je bio dodatni razlog za mržnju prema njima. Zato se onaj bogati ‘nadcarinik Zakej‘ tako silno obradovao kad mu je Isus rekao da ide u njegovu kuću. Pazi: ljudi ga mrze, a Isus želi doći k njemu!  Zato Isus veli carinicima da smanji ljud-sku netrpeljivost i mržnju prema njima: „Ne utjerujte više nego što vam je određeno.“ Ukratko: u svom poslu budite pošteni, a ne gramzivi.

Vojnici kojima Isus govori pak su bili ‘plaćenici‘ koji su za svoje vojevanje dobivali plaću. A znamo kako je to u našoj ljudskoj prirodi: uvijek si mislimo da smo premalo plaćeni za ono što radimo – za mnoge druge si mislimo da su previše plaćeni. Zato su vojnici tražili ‘dodatnu zaradu‘ u nasilnom otimanju od ljudi ili pak su ljude krivo prijavljivali. Danas bi sindikalci rekli da se imaju pravo boriti za ‘veću plaću‘.

Zamislimo se malo nad ovim: carinici i vojnici su prvi koji pitaju Ivana Krstitelja što im je činiti, nakon što su čuli Ivanove propovijedi. A i jedni i drugi su u ono doba bili simboli grešnosti i nasilja. Eto, oni se prvi odazivaju na ponudu spasenja. Dakako, mi ne znamo koliki od njih su nakon ovakvog poziva Ivana Krstitelja doista i promijenili svoje ponašanje, svoj način života. Ipak su već učinili prvi korak: osjetili su da bi nešto u svom životu trebali mijenjati.

Eto, tako oni mogu biti poziv i nama da, možda baš ovoga adventa, prvi put čujemo poziv da nešto u svom životu trebamo mijenjati. A nitko nije tako dobar da ne bi mogao baš ništa poboljšati. Tu se možemo sjetiti onih Isusovih riječi kojima poziva svoje učenike da ‘budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski‘ – dakle tu nema ‘gornje granice‘ dobrote. Netko će sigurno i uspjeti nešto na bolje promijeniti, netko pak će taj poziv čuti samo ušima i dalje nastaviti istim stilom života. Valjda do neke nove prilike i poziva.

Današnja nedjelja naziva se ‘nedjeljom radosti‘, a i kršćanska vjera je ‘vjera radosti‘ što doista i znači riječ ‘evanđelje‘. Pa istinska je radost po vjeri znati da smo mi ljudi Bogu neizmjerno važni, da nas Bog ljubi, da nam je spreman u toj ljubavi sve oprostiti i u konačnosti u svoje društvo za cijelu vječnost pozvati. Sve drugo je za čovjeka premalo.