Riječju i životom pronositi vijest uskrsnuća

BIJELA NEDJELJA

(A-2023)

Zanimljivo i stresno bilo je ono prvo uskrsno jutro: Isusov grob je bio prazan. A tek je bio treći dan od smrti i polaganja u grob. Prvu vijest o praznom grobu donijela je Isusovim učenicima Marija Magdalena. Onda su se i Petar i Ivan također uvjerili da je Isusov grob stvarno prazan. Ali, kako i zašto? I dok su uvečer toga dana raspravljali što se to moglo dogoditi, iznenada su ugledali živoga Isusa koji ih pozdravlja riječima: „Mir vama.“ Mir vama koji gledate pred sobom mrtvoga kao živoga.

Današnje evanđelje donosi pred nas događaj Isusova ukazanja učenicima slijedeće nedjelje, dakle za tjedan dana. Kako im je bilo možemo zaključiti po tome što su se zaključavali ‘u strahu od Židova’. Strah je bio razložan: ono što se dogodilo s Isusom koji je mogao činiti čudesa, što se tek može dogoditi njima. U grupi, iza zaključanih vrata, osjećali su se ipak donekle sigurniji.

A onda kao da vrata nisu bila dovoljno zaključana: pred njima se iznenada ukazao živi Isus. I opet ih pozdravlja istim riječima: „Mir vama!“ Odmah im, onako zbunjenima, pokazuje probodene ruke i bok kao dokaz da je to onaj isti Isus koji je bio raspet na križu. Onda smo čuli kako uskrsli Isus nije došao samo zadiviti učenike – da  je opet živ nakon sramotne smrti – već im daje zadatak: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Šalje ih potpomognute snagom Duha Svetoga: da mogu ‘otpuštati grijehe ili ih zadržati’. Nevjerojatni zadatak i snaga: grijehe otpuštati ili ih zadržati. A grijehe otpuštati može samo Bog – dakle će to oni činiti u Božje ime.

A onda se pojavio neočekivani problem: jedan učenik im ne vjeruje da su vidjeli živoga Isusa. Oni koji trebaju u to uvjeriti ljude širom svijeta ne mogu u tome uspjeti niti kod svog najbližeg prijatelja. Znamo, bio je to ‘nevjerni Toma’. Njemu riječi nisu dovoljne, on mora dotaknuti Isusa, mora dotaknuti njegove rane da bude siguran da je to stvarno onaj isti Isus. Ta Tomina nevjera pomogla je mnogim kasnijim kršćanima da budu sigurniji u istinitost riječi svjedoka.

Slijedeće nedjelje Toma je bio s drugim učenicima i dobio je priliku uvjeriti se u živog Isusa koji ga je pozvao da dotakne njegove rane. Izgleda da Toma ipak nije dotaknuo rane – dovoljan mu je bio susret s uskrslim Isusom. Tako je, bez osobnog susreta nema vjernika. Zato naši mladi župljani nakon krizme ne uspijevaju ostati praktični vjernici: o vjeri su samo naučili o Isusu i sakramentima, ali Isusa nisu osobno susreli. I ako je takvo vjerničko stanje u cijeloj obitelji, onda nije čudno što se udalje od praktičnog življenja vjere. Sakrament krizme je završetak uvođenja u vjeru u koju su bili uključeni po sakramentu krsta, pa je onda paradoks da odmah nakon završenog uvođenja u vjeru oni iz te vjere izađu. To je nešto slično kao da dobiješ diplomu nekog zanimanja pa onda ne radiš posao za koji si bio osposobljen… ili kad dobiješ vozačku dozvolu pa poslije nikad ne voziš. Naravno, nije to tako samo u našoj župi već je tako u mnogim i mnogim župama – zapravo svugdje gdje se uskrslog Isusa istinski ne sretne i s njime se ne druži.

A stvarno za svijet i ljude nema jače, radosnije i utješnije vijesti nego da će ljudi uskrsnuti. To pak znači da će biti ispunjena ona neuništiva čovjekova čežnja da živi vječno, čežnja koja očito potječe od čovjekova Stvoritelja, od samoga Boga koji je vječan. Jer Božja ljubav prema čovjeku, tom najvrednijem, najuspješnijem Božjem stvorenju, ne može čovjeka prepustiti ništavilu. ‘Čovječe, čemu si živio, oko čega si se trudio, ako to sve jednom nestane u ništavilu’? To nema smisla, to stvarno nema smisla. Bog bi bio nevjerojatno okrutan prema čovjeku kad bi u njega usadio čežnju za vječnim životom koji onda čovjek ne bi mogao postići. Nemoguće je i zamisliti takvoga Boga. Ali čovjek stvarno može biti takav da posve zanemari i odbaci Boga – na svoju štetu i zauvijek: vječni život, ali u paklu!

Na putovanju do takvoga vječnog života, ovdje u vremenitosti, trebamo ‘malo i potrpjeti, malo se žalostiti’ piše apostol Petar u Poslanici čiji smo kratki odlomak malo prije slušali. Petar se sjetio ljudske prakse da istinitost zlata ljudi iskušavaju u vatri, a vrijednost ljudi iskušavana je u teškoćama i nevoljama života. Kad ti je dobro u životu: imaš stotinu prijatelja, kad si u muci: ostane tek poneki. Pravo zlato izdrži vatru bez posljedica: ono i dalje ostane zlato, pa tako i pravi Božji stvor izdrži kušnje života tako da ostane vrijedan Božji stvor. Tu je važno sjetiti se da je Bog ljudima dao i slobodu izbora: hoće li taj Božji stvor živjeti po Božjem ili po svojem. Isusovi učenici su poslani u svijet da ljudima navijeste Boga i Božju ljubav i onda je na svakom čovjeku da izabere. Vi roditelji trebate to činiti svojoj djeci, mi župnici trebamo to činiti prema svojim župljanima. Ni vama roditeljima ni nama župnicima to i ne bi trebalo, zapravo ne bi smjelo, biti teško… ako nam je to važno. Ako je to vrijedno… onda svaki trud nije suvišan niti pretežak.

Dakle, svojim uskrsnućem Isus je postavio temelj i najavio sva ljudska uskrsnuća. Isusovi učenici poslani su to javljati svijetu. I ja – i ti!