S Bogom čovjek uspijeva makar i po životnom makadamu
SVETI PETAR I PAVAO
(A-2014)
Početak današnjeg 1. misnog čitanja trebao nas je malo začuditi, ako smo normalni ljudi i ako smo pozorno slušali. Naime, čuli smo kako je kralj Herod počeo zlostavljati neke kršćane: ne samo tako da ih je zafrkavao, pljuskao ili navlačio za uši… nego je i dao ‘mačem pogubiti apostola Jakova‘. I umjesto da se žitelji Jeruzalema zbog toga čude kralju i prigovaraju mu što proganja ljude i ubija ih, pisac Djela apostolskih bilježi da je to ‘bilo drago Židovima‘. Zašto se ljudi vesele tuđoj nesreći ?! I to nesreći: proganjanju i ubijanju onih ljudi koji njima nisu ništa skrivili, koji im nisu nikakvu nepravdu učinili! To je očito jedna od tajni naše ljudske naravi, naravi izranjene grijehom.
I tu ljuska zloba, nažalost, nije stala. Kad je kralj Herod vidio da je to ‘Židovima drago’ – a inače ga Židovi baš nisu voljeli – odlučio je nastaviti sa svojom rabotom: dao je uhititi i glavnog apostola Petra. I njemu je namijenio ‘krvavu sudbinu‘. To se vidi iz toga što ga je pred ljude nakanio izvesti nakon najvećeg židovskog blagdana Pashe. Židovi nisu htjeli da im radost blagdana remeti košmar jednog namještenog suđenja i ubojstva, pa je zato kralj odgodio ‘zabavu za Židove‘. Ipak da mu ne umakne uhićenik, kralj Herod ga je odlučio vrlo strogo čuvati. Čuli smo detaljan opis čuvanja apostola Petra u tamnici: unutarnja tamnica, okovi na rukama i nogama, brojna straža. Po ljudski: apostol Petar je očito bio ‘izgubljen‘. Doduše, bila je i nekolicina ljudi kojima je ‘stalo’ do Petra: pa su se ‘usrdno molili za njega‘. Pazimo koji je to nesrazmjer snaga: s jedne strane nekolicina kršćana moli, bez oružja i utjecaja na kralja Heroda… a naoružani stražari pod vlašću kralja Heroda s druge strane.
No, nije apostol Petar ovisio samo o ljudskim silama. Zbivalo se toliko toga izvan domašaja ljudskih sila i shvaćanja, da je i sam apostol Petar mislio da to ‘samo sanja‘ ono što bi htio da se zbude. A nisu bili snovi nego prava stvarnost: apostol Petar je oslobođen. I onda je shvatio da je to oslobađanje istinsko ‘Božje djelo‘. Bez Boga apostol Petar je bio doista izgubljen.
Ne znamo da li se apostol Petar u tamnici sjećao događaja opisanog u današnjem evanđelju, kad mu je Isus rekao da je on stijena na kojoj će ‘sagraditi Crkvu svoju‘, a to znači ‘zajednicu vjernika‘, koju ni paklene sile neće moći nadvladati. Da je to Isus posve ozbiljno mislio pokazuje nam činjenica da je tom svom učeniku Isus promijenio ime: od Šimuna je postao Petar! Čuli smo kako i zašto se to dogodilo: Šimun je tako dobro odgovorio na pitanje ‘tko je Isus‘ da je Isusu bilo posve jasno da je taj Šimun pod posebnom Božjom skrbi i vodstvom. A kad je netko ‘tako Božji‘ onda ljudska logika prestaje: pa nevjerojatno postaje stvarno, i slabo postaje jako. Daljnji Petrov život pokazuje da on nije ‘Boga razočarao’, premda nije bio pošteđen životnih kušnja i nevolja. Da, i zajednica vjernika mu je pomogla: ne samo u ovom oslobođenju iz tamnice nego i u daljnjem apostolskom djelovanju.
Ovdje nam se valja zapitati koliko puta mi kršćani danas neke svoje planove i nastojanja podupremo ‘usrdnom molitvom‘ ili si mislimo da smo sami dovoljno pametni i jaki?! Brojni promašaji i neuspjesi naših nastojanja primjereni su pokazatelji da ni danas kršćanima ‘bez Boga ne ide’.
A drugi današnji svetac, apostol Pavao, pak je imao iskustvo progonitelja brojnih kršćana. Dok je još bio židovski Savao nije žalio truda pronaći Isusove učenike i primjerno ih kazniti: bacao je kršćane u tamnice i odvodio u smrt. Zabilježena je u Sv. Pismu njegova potpora pri ubojstvu sv. Stjepana: sam je tada bio premlad da sudjeluje u ubojstvu, ali je podupirao one koji su to činili.
I tu ne znamo kako bi završio život progonitelja Savla, da se u njegov život također nije umiješao uskrsli Isus. Od tog susreta s uskrslim Isusom Savao je obnevidio i u strogom postu i molitvi tri dana razmišljao: ‘što mu se to dogodilo‘. I onda je: pokršten, rasvijetljen i ojačan Duhom Svetim, od žestokog progonitelja Savla postao, slobodno se može reći, ‘žestoki apostol Pavao‘. I u njegovu se životu zbila tolika promjena da je i ime promijenio: Savao je postao Pavao.
Da je Pavao bio ‘žestoki apostol‘ vidi se i po onome što on sam piše u svojoj Poslanici Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Dakle, on svoje apostolsko djelovanje uspoređuje s uspješnim ‘borbenim aktivnostima‘ a ne s besplodnim mudrijašenjem… uspoređuje svoje propovijedanje uskrslog Isusa sa sudjelovanjem u utrci gdje ljudi moraju uložiti velike napore da postignu dobar rezultat, a nije to usporedio s blagom šetnjom po prirodi da se naužije friškoga zraka. I, konačno, priznaje da je u svom apostolskom djelovanju imao i rizika i padova usprkos kojih je ‘vjeru sačuvao‘ i to ga posebno raduje.
No, nije to sve apostol Pavao činio zato da mu ne bude dosadno, da mu poraste uzbuđenje i adrenalin – kao što to čine pojedini ljudi u tzv. ekstremnim sportovima – nego je to sve činio da bi ljudi kojima je propovijedao uskrslog Isusa postigli sretnu vječnost u Božjem društvu, čemu i on sam stremi i nada se. Često vidimo na televiziji kako su sretni sportaši kad im oko vrata stave medalje: zlatne, srebrne ili brončane, a kako će tek biti velika radost onih ljudi koje Bog u vječnosti okiti ‘vijencem pravednosti‘. Zbog te vječne radosti s Bogom u nebu, apostol Pavao izriče Bogu duboku zahvalnost: „Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!“
I mi se u vječnosti našli s Petrom i Pavlom, i s mnoštvom koje nitko ne može izbrojati, kako naviješta Knjiga Otkrivenja. Makar nam život bio pun teškoća i napora, i promašaja: možemo, uz Božju pomoć i praštanje, radost neba postići. Pa sa svetim Petrom i Pavlom se našli.
