S Duhom Svetim ide nam kršćanski živjeti
D U H O V I
(C-2022)
U prvoj rečenici iz današnjeg 1. misnog čitanja iz Djela apostolskih mogli smo zamijetiti s koliko čežnje su apostoli očekivali ispunjenje Isusovog obećanja da će im poslati Duha Svetoga. To je bio i razlog da ne napuštaju Jeruzalem. Ta silna čežnja izbija iz one jedne riječi ‘napokon’. Čujmo još jednom: ‘Kad je napokon došao dan Pedesetnice…’ I već toga istoga dana apostoli su započeli ostvarivati dani im zadatak: da cijelim svijetom prošire radosnu vijest o uskrslom Isusu i o svemu onome što je on govorio i činio dok je zemljom hodio. Sve je počelo silaskom Duha Svetoga na apostole. Bio je to za njih podosta zbunjujući događaj: čuli su silan šum s neba. Naime, činilo se kao da puše silan vjetar, ali niti se grane njišu niti se prašina vitla po ulicama. I onako zbunjeni ugledali su ognjene razdijeljene jezike nad svojim glavama. I nisu se pitali otkuda taj šum, niti što predstavljaju ti jezici. Odjednom im je postalo jasno, i to onako u dubini duše, sve ono što se zbivalo u Isusovom životu: dok su s njim putovali gradovima i selima Palestine. I odjednom od preplašenih ljudi koji se skrivaju iza zaključanih vrata, u strahu da i oni ne dožive Isusovu sudbinu, oni postaju neustrašivi navjestitelji mnoštvu ljudi na ulicama i trgovima Jeruzalema.
Pisac Djela apostolskih i sam je zadivljen kako svi ti ljudi iz raznih naroda, koji govore različite jezike, odjednom se međusobno razumiju. Zadivljen tim sveopćim razumijevanjem sveti pisac poimence navodi kojim sve narodima pripadaju oni koji se divno razumiju. Ne govore svi oni istim jezikom, nego svatko od njih razumije apostole na svom jeziku. Bila je to najava ovoga danas: kad svi ljudi na svijetu na svom jeziku mogu slušati i čitati Isusove riječi. Zbilja je to razumijevanje bilo božansko čudo jer se nerijetko događa da se međusobno ne razumiju niti ljudi koji govore isti jezik – pa čak ni ljudi iz iste kuće. Primjere za to i ne treba posebno navoditi. Otvorenost ljudi Duhu Svetomu omogućuje njihovo međusobno razumijevanje i sporazumijevanje. Zatvoreni u sebe ljudi se sukobljavaju i svatko svoje ‘tjera’.
I svi mi ovdje nazočni svojevremeno smo primili Duha Svetoga u sakramentu krizme. Mlađi se toga sjećaju jer je to bilo još nedavno, a mi stariji se toga sjećamo jer je taj događaj u ono vrijeme bio stvarno nešto posebno. Koliko se u našem djelovanju, u našem životu, sada primjećuje djelovanje Duha Svetoga, kojega smo tada primili, jednostavno ovisi o našoj otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga. Bez te naše otvorenosti sila Duha Svetoga ostaje u nama zapretana i bez djelovanja… nekako onako kao što žeravica može biti zapretana duboko ispod pepela pa se za nju niti ne zna jer ne širi oko sebe prepoznatljivu toplinu. Razgrnemo li pepeo osjetit ćemo toplinu te žeravice. Jednako tako kad se mi kršćani otvorimo nadahnućima Duha Svetoga bit će to primjetljivo i u našim životima. Želimo li da nas vatra grije ne smijemo dopustiti da žeravica bude prekrivena debelim slojem pepela. Tako ni mi ne smijemo dopustiti da vjernička nemarnost prekrije nazočnost Duha Svetoga u nama.
Evo, nedavno su mladi vjernici naše župe, njih točno dvadeset dvoje, primili toga istoga Duha Svetoga kao i apostoli. To nije bilo popraćeno silnim šumom s neba niti su se nad njihovim glavama pojavili razdijeljeni vatreni jezici. Znamo to mi koji smo bili na sv. misi podjele krizme. No, premda nismo čuli jaki šum niti smo vidjeli vatrene jezike, ipak su naši krizmanici primili istoga Duha Svetoga kojega su primili apostoli. Zato taj Duh Sveti i njih može učiniti neustrašivim svjedocima kršćanske vjere. Moći će to biti ako budu u nutrini svoje duše otvoreni tom djelovanju Duha Svetoga. A može biti da se djelovanje toga primljenoga Duha Svetoga uopće neće zamijetiti u narednim danima, mjesecima i godinama. Neće se zamijetiti ako budu dopustili da vjernički nemar prekrije tu silu odozgo, kao što pepeo prekriva žeravicu. I nitko neće znati, pa ni oni sami, da su primili Duha Svetoga. Jedino će ih dar od kuma i snimljene fotografije neko vrijeme podsjećati na taj događaj. Aonda će i to pasti u zaborav.
A može biti da će jednom neki događaj u životu, lijepi ili ružni, rastjerati taj vjernički nemar – kao što može vjetar raznijeti pepeo sa žeravice – pa će neki od njih na primjetljiv način zaživjeti svoju vjeru. Bog nas ne prestaje pozivati i poticati i doista je strpljiv s nama, krajnje strpljiv. No, i ljudi mogu biti otporni i ne prihvaćati Božje pozive – sve do kraja života na zemlji. Bio bi to nevjerojatan promašaj života. Bog je uporan u poticanju i strpljiv u čekanju – neka to bude plodno za nas.
Zato svoje učenike, nas kršćane, uskrsli Isus poziva na druženje u slavlju nedjeljne sv. mise gdje je i On uvijek nazočan na tri prepoznatljiva načina. Podsjetimo se ukratko o toj nazočnosti: u evanđelju slušamo njegove riječi na svom jeziku, u pričesti primamo njega samoga kao hranu za duhovni život, a nazočan je i po nama vjernicima jer “gdje su dvojica ili trojica skupljeni u moje ime, ja sam među njima.”
Po raznim medijima svakodnevno bivamo pozivani na brigu za svoje tijelo: što treba jesti i piti da budemo zdraviji, pa što si kupovati da budemo ljepši i izgledom mlađi. To je svakako pohvalno. No, podosta je promašeno ako se ne brinemo i za svoju dušu koja je vječna, koja će živjeti i kad tijelo bude odavno mrtvo. Poneki ljudi se tu pravdaju da će se za dušu pobrinuti ‘pod stare dane’. A kad to počnu ‘stari dani’? I hoće li ih svi doživjeti. Pa, sada osluškujmo poticaje Duha Svetoga kojega smo primili… da to ne bude uzalud. Osluškujmo barem nedjeljom na sv. misi.
