S Isusom na putu s našim bližnjima

23. NEDJELJA KROZ GODINU – Mala Gospa

(C-2013)

   Evanđelje nam na samom početku veli kako je Isus postigao ‘silan uspjeh u popularnosti‘ jer ga je slijedilo veliko mnoštvo. Brojni ljudi su slijedili Isusa iz raznih pobuda: neki sigurno samo iz znatiželje: da čuju što će opet kome reći i da vide kakvo će čudo učiniti… neki drugi opet iz potrebe da čuju prave riječi za pravo vrijeme svoga života… a valjda je bilo i onih koji su se posve slučajno našli u Isusovoj blizini, jer su i oni išli putem kojim je Isus prolazio.

Posve je očito i Isus znao za razne razloge zbog kojih su ga ljudi pratili, pa je onda rekao okupljenima što u stvari znači ‘ići za njim‘. I, kako smo čuli, pritom uopće Isus ne zna reklamirati samog sebe, ne koristi popularnost sebi u korist, nego kao da baš želi ljude udaljiti od sebe. Jer, govori Isus, da se pravo može ići za njim samo ako se ‘mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život‘. A što je naravnije za čovjeka nego ljubiti članove svoje obitelji i brinuti se za svoj život?! Mi se čudimo ako se netko tako ne ponaša.

Daljnji tijek događaja u evanđelju nam pokazuje da Isus nije to rekao u nekakvoj zanesenosti, u nekakvom svom posebnom raspoloženju, nego da to posve ozbiljno misli i zahtijeva od svojih nasljedovatelja. Zato je naveo dva očita primjera koji pokazuju potrebu ozbiljnog promišljanja prije negoli se nešto uopće započne jer bi zbog nepromišljenosti čovjek mogao biti ismijan ili pak pobijeđen. To su primjeri o gradnji i o vođenju rata. Kakvu nam to poruku nosi ovaj i ovakav odlomak današnjeg evanđelja?

Ponajprije valja reći da nam je nevjerojatno kako bi Isus zahtijevao ‘mržnju‘ prema bilo kome jer ni on sam nije nikoga mrzio, a što se vidi iz toga što nije izbjegavao druženje s ljudima – pa čak ni s onima koje su drugi izbjegavali. Poznati su nam neki primjeri potpune promjene pojedinih grešnih ljudi kad su spoznali da ih Isus prihvaća takve kakvi jesu. Nakon susreta i druženja s Isusom ti ljudi više nisu mogli ostati takvi kakvi su bili nego su se posve promijenili na bolje. Carinik Zakej i Marija Magdalena su vjerojatno najpoznatiji primjeri takve duboke promjene na bolje.

Za dobro razumijevanje ovih Isusovih riječi valja znati da se je Isus izražavao u mentalitetu, u načinu govora, ljudi onoga kraja i onoga vremena. Tako nam stručnjaci za Sveto pismo kažu da taj Isusov izraz ‘mrziti‘ zapravo znači ‘manje voljeti‘, pa bi onda te Isusove riječi u našem načinu izražavanja glasile: ‘Tko manje ne voli svoga oca ili majku, ženu ili djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik‘. To nam sigurno zvuči manje strašno, ali valjda još uvijek poprilično neobično.

Dakle, Isus nipošto ne želi ljude otjerati od sebe, ali jednako tako ne želi da ga ljudi slijede iz krivih pobuda. Isus nudi puno, nudi najveću vrednotu: vječni život u nebu, pa zato i zahtijeva puno – prihvaćanje i življenje vrednota koje vode u vječni život.

S mnogo strana nam se danas govori da ne postoje vječne vrednote, ne postoji ni dobro ni zlo, jer to ovisi o trenutnom dogovoru ljudi. Još ne tako davno za taj dogovor bila je po-trebna barem većina, danas pak se veli da svatko ima pravo na svoj izbor i da nitko nikom ne može ništa nametati. Ipak i u takvom okružju kršćanska vjera posve jasno govori da i dobro i zlo postoje. I naš odnos prema dobru ili zlu jako, jako ovisi o našem odnosu prema Bogu. Zauzimanje za dobro jasno svjedoči o čovjekovoj povezanosti s Bogom, kao što i popuštanje zlu svjedoči o udaljavanju od Boga. Jednostavnije rečeno: da bismo bili dobri kršćani potrebno je mrziti i odbacivati zlo, a ljubiti i birati dobro.

No, za život po kršćanskoj vjeri nije dovoljno samo mrziti i izbjegavati zlo, a ljubiti i birati dobro. To je samo ‘prvi korak‘. Drugi, neophodni korak pak je da i među ‘onim što je dobro‘ također trebamo birati, dati prednost vrednijem. Posve konkretan primjer: ako netko jako puno radi da bi za obitelj priskrbio potrebna materijalna dobra, a onda zapravo zane-mari život u obitelji, to je sigurno krivi odabir. I još jedan primjer: ako netko tako voli svoju djecu da ih ne privikava na nikakav posao, ni na nedjeljnu sv. misu, to je posve sigurno pogrešna ljubav prema toj djeci jer će ona postati duhovni i tjelesni invalidi, nemoćni da se nose sa životnim teškoćama, pa i s radostima. Dakle: mora postojati ispravna ‘hijerarhija vrijednosti‘. Za Isusa je bez sumnje najvažniji ‘čovjekov odnos prema Bogu‘. Imamo li ispravan odnos prema Bogu, onda posve sigurno nećemo ni ljude zanemarivati niti im krivo raditi! Isus je bio posve okrenut nebeskom Ocu, a da pritom uopće nije zanemario ljude – još više: za ljude je i umro, toliko su mu bili važni!

I sv. Pavao u današnjoj Poslanici svjedoči o važnosti čovjeka, konkretno Onezima, koji je bio rob pri Filemonu, komu Pavao piše ovu poslanicu. Taj Onezim je pobjegao od gospodara Filemona, i za vrijeme bijega je susreo apostola Pavla koji je u to vrijeme bio u kućnom pritvoru i čekao suđenje pred rimskim carem. Rob Onezim je pomagao apostolu Pavlu u kućnom pritvoru i po druženju s apostolom i sam je Onezim postao kršćanin. Sada Pavao šalje roba Onezima natrag gospodaru Filemonu od kojega traži da ga sada primi ne više kao roba nego kao ‘brata ljubljenoga‘, jer je po prihvaćanju kršćanske vjere i taj rob Onezim postao subrat gospodaru Filemonu. Koliko je apostolu Pavlu stalo do toga roba Onezima pokazuje završna rečenica poslanice: „Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.“ Bolju preporuku mu nije mogao dati. A rob Onezim zbog Filemonova poštivanja Boga bolje nije mogao proći.

Danas slavimo i ‘malu Gospu‘, rođenje Isusove Majke Marije. Djevojka Marija je toliko poštivala Boga da je mogla prihvatiti krajnje neobičnu Božju ponudu i da je mogla činiti dobro ljudima, donositi im radost. Mala Gospa je postala Velika Gospa jer je nosila svoj križ s pouzdanjem u Boga. I mi smo se rodili da bi svojim bližnjima donosili radost, nosili svoj križ i tako ovaj svijet činili ljepšim i boljim i na kraju zemaljskog života stigli u radost vječnosti u nebu. Isus nam je rekao da je to Božji plan s nama ljudima: živjeti na zemlji za nebo; činiti dobro da bismo baštinili vječno dobro. Životni putovi su nam razni, svakome njegov težak i naporan, ali nam je cilj isti i ne može bolji biti – vječni život u nebu.