S križem se do neba stiže
4. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2017)
Pozorniji slušatelji današnjeg 1. misnog čitanja iz Knjige Ljetopisa mogli su u prvi mah pomisliti da se tu radi o događanjima u našoj sadašnjosti. Naime, dovoljno je malo izmijeniti imena i nazive i eto toliko sličnosti s događanjima našega vremena. Jer svakoga dana svjedočimo tolikoj neslozi i predbacivanjima u javnim medijima da je to postalo nepodnošljivo. Puno puta izgleda kao da ti ljudi ne žive istu stvarnost.
O takvoj pomutnji među ljudima čuli smo i u današnjem 1. misnom čitanju. Tako smo najprije čuli tvrdnju svetoga pisca da je cijeli narod sa svim svojim voditeljima živio mimo poziva i nadahnuća koja im je Bog slao preko brojnih proroka. Zbog toga su izgubili samostalnu državu, koja je k tome bila i posve razorena, a i mnogi su ljudi bili odvedeni u tuđinu, u babilonsko sužanjstvo. To sužanjstvo je trajalo sedamdeset godina. Znači: cijeli jedan ljudski vijek.
Trajalo bi to i dulje da se Bog nije umiješao pa je nadahnuo poganskog kralja Kira da dopusti svim prognanicima da se vrate u svoju zemlju. Takav postupak kralja Kira je popriličan prijekor Izraelcima: naime oni sebe smatraju izabranim Božjim narodom pa ipak nisu Boga slušali… a ovaj poganski kralj sluša Božju poruku. I slušanje te Božje poruke kralja Kira stavlja u popriličan trošak: želi sagraditi Hram u Jeruzalemu!
Ovo je zgodna prilika da malo razmislimo o povremenim prigovorima nekih ljudi da Bogu nisu potrebne crkve, jer se svatko može Bogu doma moliti. I zaista crkve nisu potrebne Bogu, one su potrebne ljudima koji se u njima sastaju da Boga časte. A onda ti ljudi koji dolaze u crkve nastoje ih i što ljepše opremiti da im već sam izgled usmjerava pogled duha prema veličanstvenom Bogu. A k tome kako se crkve često grade kroz više godina, pa i stoljeća, to su neke od njih doista zadobile veličajni izgled: tako da ih dolaze razgledavati i diviti se njihovoj ljepoti i obični turisti, ljudi koji sebe ne smatraju vjernicima. Lijepo uređene crkve svakako su poziv i poticaj svima koji u njima borave, bilo kao vjernici bilo samo kao turisti, da i oni budu ‘dobri i uredni’ prema svojim bližnjima.
A sve ljude ljubi Bog, veli nam Isus u današnjem evanđelju. I to ljubi ih mnogo više nego mi možemo ljubiti jedni druge, mnogo više nego što mi možemo ljubiti svoje bližnje. Bog ljubi ljude za nas ljude nestvarnom i neshvatljivom Božjom ljubavlju. U toj ljubavi prema ljudima Bog je postao čovjekom. Dakle, se je približio ljudima na najbolji mogući način. Čuli smo Isusa kako govori da on kao Božji Sin nije došao da ‘sudi svijetu‘ nego da se ‘svijet spasi‘ po njemu. Čak je dosta jednostavno ‘biti spašen’ po Božjem Sinu: treba mu vjerovati! Treba mu vjerovati tako da se nastoje činiti ‘dobra djela’, takva djela koja čovjeka nije sram po danu činiti.
Poznato nam je da se svi prevaranti raznih vrsta na neki način skrivaju: najčešće mrakom ili maskama… a u novije vrijeme i na druge načine. Neki put se skrivaju i tako da svoja loša djela proglašuju dobrim djelima uz tvrdnju da su sada nastupila takva vremena. Pa si onda poneki put ljudi i svoje zakone prilagođavaju tako da razne prevare i makinacije ipak nisu kažnjive. Nevolja je za te ljude što takva ljudska snalažljivost, takve makinacije, ne prolaze pred Bogom kao valjano opravdanje. Bog se ne da ni prevariti ni podmititi… Bog se može samo na opraštanje pridobiti. Zapravo ne moramo mi ljudi Boga pridobivati na opraštanje – mi moramo sami sebe pridobiti na pokajanje i onda je oproštenje sigurno. To i tako čine, i mogu činiti, ljudi koji su Isusu, Sinu Božjemu, povjerovali.
Svoje suvremenike i sunarodnjake – Židove – Isus podsjeća na jedan dobro im poznati događaj u pustinji kada su njihovi preci putovali iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine. Na tom putovanju su griješili, suprotstavljali se Bogu, pa su upadali u velike nevolje. Među ostalim su umirali od ujeda otrovnih zmija. I onda su zavapili Bogu da ih toga zla oslobodi. A mi smo ljudi takvi da se najlakše Boga sjetimo i za pomoć molimo onda kad nam je teško, onda kad nam nikakva ljudska pomoć više nije dovoljna. Tako su i Židovi u toj teškoj situaciji molili Boga za pomoć. I Bog se odazvao: rekao je Mojsiju da podigne na stup mjedenu zmiju i da će pogled na tu zmiju spasiti od smrti svakoga tko bude ujeden od otrovnice. Dakako, sam pogled na tu zmiju nije mogao čovjeka spasiti, spašavala je vjera da će Bog po tom pogledu učiniti čudo ozdravljenja, kako je i obećao.
Onda je Isus rekao da je za sve ljude on taj Spasitelj, koji je na križ uzdignut, poput one Mojsijeve zmije na stupu. S tim da Isus ne spašava od ujeda otrovnice nego od ujeda grijeha koji odvodi čovjeka od Boga i od neba. Svojom smrću na križu i uskrsnućem Isus daruje vječni život svim ljudima koji mu povjeruju i koji će u životu nastojati činiti ona djela koja je i Isus činio. I kad u tome ne budu uspjeli, kad budu pogriješili, on će im podariti oproštenje. Jedino se moraju kajati za svoje grijehe: za djela, riječi i propuste. Propuste dobrih djela koje je netko mogao učiniti pa ih nije učinio.
I apostol Pavao je zadivljen tom veličanstvenom Božjom ljubavlju po kojoj nam Bog dariva život na zemlji da bismo postigli i život u nebu. Kratko o tome Pavao piše vjernicima Efeza, kako smo to čuli u kratkom 2. misnom čitanju. I mi smo kao vjernici taj Božji dar prihvatili pa se po druženju s Bogom u molitvi, sakramentima i osobito po nedjeljnoj sv. misi želimo nadahnjivati Isusom i njegovom potporom ta nadahnuća i primjere pretvarati u svoja dobra djela.
I vječnost će nam biti dobra: vječni život u nebu.
