S velikom vjerom sve je moguće

19. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

‘Isuse, što to radiš? Pa upravo si postao popularan jer si sa samo 5 kruhova i 2 ribe nahranio veliko mnoštvo ljudi. I umjesto da sada i mi, tvoji učenici, barem zakratko, s tobom uživamo u popularnosti ti nas siliš da se maknemo od razdraganih ljudi’. Tako su si valjda mogli misliti apostoli u događaju koji je opisan u današnjem evanđelju kad ih je Isus nakon čudesnog hranjenja ljudi slao na drugu stranu mora. A sve je bilo tako krasno: ljudi nisu mogli ‘doći k sebi‘ od čuda što se zbilo. A mnogi od ovih čudesno nahranjenih ljudi poznaju ovu dvanaestoricu kao Isusove najbliže prijatelje, pa su onda očito i njih zadivljeno gledali i poštivali.

I ne samo da su prisiljeni napustiti mjesto čuda nego ih Isus šalje u maloj lađi na vesla preko valovitog mora i jakog protivnog vjetra. Koje li velike promjene: tamo razdragano mnoštvo, ovdje pogibeljna opasnost da se utope. A onda kao da nevolja nikad ne dolazi sama: dok se onako muče veslajući, opaze kako im se približava Isus dok hodi po vodi. A čovjek ne može hoditi po vodi pa je to onda sigurno ‘utvara‘, nešto neshvatljivo što ih je istinski uplašilo, toliko da su glasno kriknuli.

Kad im se Isus javio da je to on a ne utvara, Petar odmah traži opipljivi dokaz: neka mu omogući da i on po vodi hodi. Kao kad djeca žele oponašati starije, osobito svoje roditelje. Tako Petar pokazuje svoju pronicljivost: ako je Isus mogao napraviti čudo da je s malo hrane nahranio puno ljudi, onda može napraviti i još ovo jedno čudo: da i on hodi po vodi. I Isus ga je pozvao da to učini. I stvarno je Petar započeo hoditi po vodi, ali ne zadugo. Hodio je tako dugo dok nije shvatio u kakvoj se okolini nalazi: u oluji na moru pa je posumnjao da je to moguće. I stvarno više nije mogao: počeo je tonuti. Iz pogibelji utapanja i iz sumnje da je to moguće spasio ga je Isus: zajedno su se našli u lađi. I oluja se smirila: sve je opet bilo dobro. Petru valjda nije bilo dobro jer ga je Isus ukorio: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“

Sva ta čudesna događanja potakla su Isusove učenike u lađi da mu se duboko poklone i izreknu svoju vjeru: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ Kakve nagle promjene – slično kao sada ovo naše vrijeme, kad se događaju nagle promjene: i ne samo vremenske nego i duboko ljudske i društvene promjene.

Vjerujemo da ovaj događaj nije u evanđelju zabilježen samo kao zanimljiva dogodovština nego se u tome iščitava i Božja poruka za vjernike, za ljude koji u životu s Bogom računaju. Ponajprije je jasno da nas Bog iznenađuje i čudi svojim načinom djelovanja. Malo tko, već od školske dobi pa nadalje, nije Bogu za nešto ‘prigovorio‘ i ujedno drukčiji način djelovanja predložio i preporučio – naravno, misleći pritom da je taj naš način bolji.

Pa, konačno, zato je i Isus bio na križ raspet: Židovi su očekivali da ih spasi moćni vojskovođa kojega će oni slijediti i svima, koji su im kroz povijest nepravdu činili, žestoko se osvetiti. A onda su čuli da Isus priča o Božjoj dobroti prema svim ljudima, povremeno čudesno liječi i domaće i strance, i kad je već bio na križ raspet ne želi čudesno sići s križa i ‘postaviti stvari na svoje mjesto‘ s jasnom naznakom ‘tko je gazda‘ u svijetu. Židovi nisu mogli shvatiti da Bog ne spašava bogovski nego ljubavlju koja rezultira i krajnjom žrtvom: smrću na križu.

Zato smo čuli apostola Pavla u 2. misnom čitanju, a što je odlomak iz Poslanice Rimljanima, kako se žalosti i ‘boli ga u srcu‘ što njegovi sunarodnjaci ne mogu shvatiti i prihvatiti Božji način djelovanja među ljudima. A sam Bog je po Isusu postao članom svega ljudskog roda i posebno njihovog, židovskog naroda. A znamo da je već pri rođenju bio odbijen od ljudi tako da se morao roditi u štali, u daljnjem životu bio je odbačen unatoč brojnih čudesa i divnih riječi, i na kraju je načinom smrti izjednačen s razbojnicima, među kojima je bio raspet.

Ali ne prolazi tako Isus samo među Židovima, onda i danas, tako prolazi među mnogim i mnogim ljudima kroz svu povijest od njegova rođenja, pa će tako valjda biti i sve do konca ovoga i ovakvoga svijeta. Dakako, sada smo mi ti ljudi, mi smo te generacije koje ga prihvaćamo ili ne prihvaćamo… koji tražimo čudesa ili se radujemo njegovu hodu s nama kroz ovaj život. On hoda s nama i kad nam je lijepo i kad nam je teško i tako daje istinsku vrijednost i smisao svakom našem danu i svakoj našoj godini – jednostavno cijelom životu. Ne prati nas kao utvara nego kao prisutni, puno puta kao blagi lahor, kakvim ga je susreo i prorok Ilija, također na jednom brdu, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Prati nas kao onaj koji je prošao zemljom čineći dobro, pretrpio zlo sve do smrti na križu da bi onda uskrsnućem svemu tome dao vrijednost i smisao.

Za kraj treba reći kako i nas Isus poziva svakoga dana da se odvažimo ‘hodati po vodi‘, a to znači ‘živjeti kršćanski‘ u ovom svijetu koji tako malo cijeni kršćanske vrednote. Ako nećemo mi, tko će onda? Pozvani smo i ja i ti.