Sada mogu – poslije je prekasno
26. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Valjda se još sjećamo, makar samo onako ‘na grubo’, Isusove prispodobe iz evanđelja prošle nedjelje o ‘gospodaru i njegovom nepoštenom upravitelju’. I neobično je bilo čuti pohvalu nepoštenom upravitelju zbog njegove snalažljivosti u pridobivanju prijatelja kad više ne bude upravitelj. Dakle, nije po-hvaljeno njegovo nepoštenje nego njegova snalažljivost. Po završetku te prispodobe upućen nam je bio poziv na jednaku snalažljivost i brigu u stjecanju duhovnih dobara.
Prispodoba o bogatašu i siromašnom Lazaru u današnjem evanđelju na neki način je nastavak prošlotjedne prispodobe. Pokazuje nam kakve može imati posljedice isključiva briga čovjeka za samo materijalna dobra i uživanje u njima. Po završetku zemaljskog života, gdje se ostavljaju sva materijalna dobra, prelazak u vječnost može biti prelazak u ‘život u paklu’. Na to se još nadovezuje doista zastrašujuća poruka: ‘prijelaza nema‘! Prijelaza nema!
Mislim da bi bilo pogrešno, ili barem manjkavo, nakon slušanja ove Isusove prispodobe, svu pozornost usmjeriti samo na bogatstvo i siromaštvo. Ništa nije rečeno da bi spomenuti bogataš svoje bogatstvo stekao nepravedno, prijevarom, niti da je Lazar siromašan vlastitom krivnjom ili kao žrtva prijevare. Jednostavno to su dvije životne stvarnosti u kojima je bogataš bio u mogućnosti pokazati dobrotu prema siromašnom čovjeku. Mi znamo za primjer sv. Martina, zaštitnika naše župe, koji je promrzlom siromahu pomogao onako kako je onda jedino i mogao pomoći: ogrnuo ga je polovicom svoga plašta.
Promjene čovjeka s lošijeg na bolje, kao i s boljeg na lošije, mogu se odvijati sve vrijeme našega zemaljskog života. I tu možemo prepoznati Božju ljubav prema nama ljudima: nismo pod pritiskom, nismo pod Božjom prisilom. Mi sami odlučujemo o sebi, mijenjamo sebe prema našim željama i planovima. Bez daljnjega na taj izbor utječe i naša okolina, ljudi s kojima se družimo i poruke koje slušamo. Zato nije svejedno s kim se družimo niti je bez utjecaja ono što slušamo. Jednostavan primjer: mala djeca po rođenju ne znaju niti jedan jezik, a nauče onaj koji slušaju. Ne znaju ni moliti ni psovati, a nauče ono što čuju. Mala djeca ne znaju što smiju i što ne smiju činiti, ne znaju ni što moraju činiti – roditelji i okolina ih nauče svemu tome. Da, i djeca mogu birati, ali im je izbor sužen samo na ono što čuju i što vide. Naravno, kako djeca rastu utjecaj na njih ne odvija se samo u obitelji nego i u društvu, u okruženju u kojem se kreću – u novije vrijeme osobito preko Interneta. I nije prava roditeljska ljubav prepustiti djeci posve slobodan izbor – prava roditeljska ljubav želi prenijeti na djecu ono što je važno. Dakako, ono što je roditeljima važno. Možda i ne uspiju, ali se trude, ali nastoje svoje životne vrijednosti prenijeti i svojoj djeci. Ne zato da ih muče, ne zato da ih gnjave nego upravo zato jer ih vole. I budu tužni kad u tome ne uspiju.
Mnogo toga i u životu odraslih ljudi vuče svoje porijeklo iz djetinjstva i mladosti. Tako se nerijetko za nekog lošeg čovjeka čuje opravdanje da ga je društvo pokvarilo. No, nije li taj netko birao društvo, birao je društvo koje mu je odgovaralo. Malo je vjerojatno da je taj izbor društva bio jedino mogući izbor. Slično i kad se dogode prometne nesreće može se čuti opravdanje da je nekoga, npr. ‘zahvatila bankina’. Pa, valjda je točnije da je netko zahvatio bankinu, a ne ona njega – jer bankina je nepomična.
Valja nam još zapaziti da je u Isusovoj prispodobi bogataš bezimeni, čovjek bez vlastitog imena, a siromah ima svoje ime: Lazar. A posve sigurno je bogataš u svom životu bio mnogim ljudima poznatiji imenom negoli je to bio siromah Lazar. Poruka je jasna i jednostavna: ove naše zemaljske vrijednosti nisu jednako vrijedne i za vječnost. Bogataš je vrlo vjerojatno u svom životu zaboravio na Boga: Bog mu nije bio potreban jer on već ima sve što želi. Ili skoro sve što želi, jer čovjek nije nikad posve zadovoljan s onim što ima. Bog mu nije trebao u zemaljskom životu pa ni u vječnosti nije bio od Boga prepoznat kao netko vrijedan. Siromašan Lazar pak je vjerojatno vrlo često u svom siromaštvu zazivao Božju pomoć, i trebao je dobiti tu pomoć posredno: po bogatstvu drugog čovjeka. Samo po sebi bogatstvo kao takvo nije odvelo bezimenoga bogataša u pakao nego njegova sebičnost u korištenju toga bogatstva, u uživanju toga bogatstva. I kad već ljudi nisu pokazali djelotvornu ljubav i dobrotu prema tom siromahu, on je tu pomoć kao nagradu zadobio u vječnosti. Netko bi mogao reći: kasno i prekasno. Da, po našim ljudskim mjerilima to je kasno i prekasno. Bogu nije nikada prekasno, a mi ljudi imamo kratkotrajnu priliku: dok smo tu na zemlji možemo si pripremiti vječnost – sretnu ili nesretnu.
Pri kraju današnjeg evanđelja nam je rečeno da ni očita čudesa mnogim ljudima nisu dovoljna da promijene svoj život. Čudesa im budu zanimljiva za slušanje i gledanje, ali ih ne mijenjaju.
Svojevremeno sam čitao u Glasu koncila kako je neki mladi liječnik, nevjernik, došao stažirati u jednu bolnicu u Lurdu. I onda je sam sebi obećao: ako bude doživio čudesno ozdravljenje, postat će vjernik. I doživio je čudesno ozdravljenje, ali, sam je rekao: ‘Nisam postao vjernik. Rekao sam sam sebi: to se dogodilo slučajno’. Sjetimo se da ni Isus nije činio čuda da ljude uvjeri, nego kad su ljudi vjerovali onda je učinio čudo.
Dok ovim svijetom putujemo imamo priliku mijenjati se na bolje i na lošije. U vječnosti – prijelaza nema.
