Sinko, oprošteni su ti grijesi – ustani i hodi

7. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2011)

I ove nedjelje slušamo evanđelje koje je po događanju i temi nastavak evanđelja prethodnih dviju nedjelja. Isus je opet u Kafarnaumu, opet je u kući Petrove punice, i opet je oko njega mnoštvo ljudi. Evanđelist Marko jednostavno piše da je ljudi bilo toliko da ‘nije bilo mjesta ni pred vratima‘. A onda se zbio događaj s jednim bolesnikom, događaj koji je bio tako velik da evanđelist Marko uopće ne bilježi što je Isus govorio tom velikom mnoštvu ljudi – ozdravljenje teškog bolesnika posve je prekrilo riječi koje je Isus govorio.

Ovaj puta evanđelist Marko nije zabilježio da je Isus bio ‘ganut‘, pa da je zato pomogao bolesnom čovjeku – kao što je to zabilježio kod ozdravljanja gubavca u evanđelju prošle nedjelje – ali je iz Isusova postupka jasno da nije ostao ravnodušan ni na tešku bolest donesenog čovjeka ni na veliku vjeru bolesnikovih prijatelja. Ta njihova vjera u Isusa i velika ljubav prema bolesnom prijatelju bila je sposobna svladati neočekivane prepreke koje su se pojavile već na ‘domaku cilja’. Ništa ne piše o tome kako su dugo i kako daleko prijatelji nosili bolesnika, a onda je izgledalo kao da su ga ‘uzalud nosili‘ – jer nisu mogli do Isusa. Zato zadivljuje snalažljivost i upornost tih ljudi: ako nisu mogli sa svojim bolesnim prijateljem do Isusa normalno – kroz vrata – oni su to učinili nenormalno – kroz krov!

Tako su nam ti ljudi poticaj i lekcija za učenje da nas možebitne neprilike života – i male i velike – ne pokolebaju nego da nas dodatno ‘motiviraju‘. Već se neko vrijeme na sve strane piše i govori o brojnim životnim teškoćama koje su zadesile ljude našega vremena. Više od polovice svih vijesti su neprilike i teškoće: i ekonomske i vremenske! Osobito velike teškoće budu onda kad si svatko misli da ‘onaj drugi‘ treba to rješavati. Najjednostavniji primjer je s nedavnim snijegom: negdje su se ljudi samo iščuđavali i čekali da im ‘netko drugi’ očisti snijeg… a negdje su se ljudi sami prihvatili posla s obrazloženjem da je normalno da snijeg zimi pada i da ga se mora čistiti. Nekad više, nekad manje. No, sjetimo se kako je mnogim kršćanima često dovoljan i mali, sasvim mali razlog, da odustanu od sudjelovanja u nedjeljnoj sv. misi, dakle, da ne dođu do uskrslog Isusa. Prijatelji bolesnika iz evanđelja bi sasvim lako i jasno tim ljudima dali dijagnozu: nemate ljubavi prema Isusu, ne shvaćate svoju vjeru ozbiljno… i zato lako od toga odustanete. Naravno, nedolazak na nedjeljnu sv. misu je samo jedan mali vid, samo vrh ledene sante, one dublje nezainteresiranosti za vjeru, za Boga.

Ovdje je dobro reći da u novom broju Katoličkog tjednika ima jedan intervju sa svećenikom koji je više godina bio ‘drogeraš‘ … uspio se izliječiti u zajednici ‘Cenakolo‘…, da bi na kraju postao svećenik. I sada kao svećenik on sada djeluje u toj zajednici onih koji se liječe od droge… pa im želi i svojim primjerom posvjedočiti da je moguće osloboditi se toga zla! U svom podugačkom intervjuu na dvije stranice, on među ostalim kaže kako „u korijenu današnje krize stoji udaljavanje čovjeka od Boga, gubljenje vjere… Čovjek je samo u zajedništvu s Bogom u punini čovjek. Kad dopustimo Bogu da se nastani u našoj slabosti, postajemo dovoljno jaki i mudri da se nosimo sa svim izazovima vremena. … Ako imamo Boga u srcu, možemo Ga i moramo posvjedočiti. … Nama starijima je dužnost: upriličiti mladima  da, promatrajući nas, vide kakav je to čovjek koji živi u zajedništvu s Kristom. … Mislim da je to najviše što možemo dati njima i nama samima.“

Uistinu je sretan bio bolesnik koji je imao istinske prijatelje: svladali su oni sve prepreke i stavili ga pred Isusa. Isus je vidio vjeru bolesnikovih prijatelja, ali je vidio i grešnost bolesnika. Pazimo: Isus nije rekao da je taj čovjek bolestan zato što je grešnik… ali je Isus znao da uz bolesno tijelo taj čovjek ima i bolesnu dušu. I Isus je najprije ozdravio dušu tog čovjeka. Pažljiviji slušatelji su čuli da je to učinio posve prijateljski: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.“ U tim riječima nema ni traga nekakvom prijekoru ili predbacivanju. I takav, grešan čovjek je ‘Božje dijete’, što Isus svima daje do znanja govoreći bolesniku ‘sinko‘.

To ‘opraštanje grijeha‘ nije prošlo nezamijećeno kod nekih ljudi. Bili su to pismoznanci koji su se uznemirili na mogućnost da Isus ‘oprašta grijehe‘. Poznavajući Sveto pismo – zato su se i zvali pismoznanci – ispravno su mislili da ‘opraštati grijehe‘ može samo Bog. Ali nisu znali da pred njima i stoji Bog koji je postao čovjekom. I da potvrdi da On ne samo da priča ‘kako ljudima oprašta grijehe‘ nego da se to opraštanje stvarno ljudima i događa, Isus je svoju ‘moć praštanja‘ potvrdio ‘moću ozdravljenja‘: na njegovu riječi da ustane, paralizirani čovjek je doista ustao, postao dovoljno jak da sam ponese nosiljku na kojoj je ležao, i onda je zdrav izišao iz kuće. Zanimljivo je da su se sad ljudi toliko ‘makli‘ da je mogao između njih proći. Kad ga je trebalo bolesna unijeti pred Isusa, nisu se htjeli maknuti.

Lako si možemo zamisliti kako se je nelagodno mogao osjećati paralizirani čovjek kad mu Isus govori da mu se ‘opraštaju grijesi’. Nitko normalan se ne veseli, ne osjeća se ugodno, kad ga se podsjeća na grijehe – pa makar i tako da mu se govori kako mu se ti grijesi praštaju. Zato je i mnogim kršćanima teško ići na sv. ispovijed. A dan ispovijedi je ‘blagdan’ jer se čovjek oslobađa ‘tereta grijeha’, oslobađa se loše, neuspjele prošlosti jednog dijela svog života. Nakon početne nelagode što ga podsjeća na grijehe, Isus je tog bolesnika razveselio oslobađajući ga grijeha, a onda ga je razveselio oslobađajući ga i bolesti. Tako je čovjek bio kompletno slobodan: i od grijeha i od bolesti.

Mnogi naši suvremenici kažu da grijeha nema i loši postupci se opravdaju ‘suvremenim načinom života’. A grijeh ipak postoji – ma kako ga ljudi nijekali – on opterećuje dušu, pa su toliki i toliki ljudi bolesni i na duši i na tijelu. Zato je toliko nezadovoljnih i nesretnih ljudi, premda materijalno baš i ne stoje tako loše. A od bolesne duše i tijelo oboli. Zato nas kršćane Isus svake nedjelje poziva na specifični radni sastanak kršćana: na nedjeljnu sv. misu – da u susretu s njime budemo u duši ozdravljeni i u tijelu ojačani da bi našim bližnjima mogli biti dobri, što bolji. I to je onda naš put prema vječnosti. Ako i ne budemo oslobođeni tjelesne bolesti, dobit ćemo nutarnju, duboku snagu da s bolešću živimo svjesni da je to onda teži, i nama neželjeni, ali ipak naš put prema vječnosti. I onda se isti život lakše i smislenije živi.