Službe za ljude

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Prošloga četvrtka bio je naš biskup u ‘pastirskom pohodu‘ našoj župi. Pohodio je sve kapele i pojedine ustanove u župi sa željom, kako je sam rekao: da upozna uobičajeni rad ljudi u njihovoj svakodnevici, a ne samo prigodom neke proslave u župi. I svuda je bio s pažnjom i poštovanjem dočekan i primljen. Meni je posebno zapelo za oko kako su ga djeca u vrtiću radoznalo i s malo čuđenja promatrala. Oni vjerojatno više i ne znaju što im je biskup rekao, ali su posve sigurno zapamtili kako je bio malo neobično obučen: u dugoj crnoj haljini, s crvenim obrubom i crvenim pojasom. Mi odrasli smo vjerojatno više pozornosti obratili na ono što je govorio negoli na to kako je izgledao.

Današnja Poslanica Hebrejima govori koja je zadaća i biskupa i svećenika: svaki je od njih ‘od ljudi uzet i za ljude postavljen u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe‘. Dakle, i biskup i svećenik je čovjek ‘uzet od ljudi‘ – što znači da je i on samo čovjek koji je pozvan i postavljen za službu ljudima u njihovu odnosu prema Bogu. Za ljude koji Boga prihvaćaju, koji s Bogom u svom životu računaju, to je važna služba. Za one ljude koji pak s Bogom ne računaju to je posve nepotrebna služba čudnih ljudi koji svojim djelovanjem ‘gnjave‘ ljude.

Naravno, uz biskupsku i svećeničku službu postoje i mnoge druge službe koje ljudi obavljaju za veći ili manji broj ljudi, i s više ili manje uspjeha. Među najznačajnije službe spada roditeljstvo, tj. odgoj djece za zrele i odgovorne ljude. Znamo da i liječnici i medicinsko osoblje služe bolesnicima, pa učitelji i profesori učenicima i studentima. Vozači služe putnicima, ministri služe građanima. Svakako postoje još i mnoge druge službe koje obavljaju brojni ljudi za potrebe svakodnevnog života ljudske zajednice. Bilo bi izvrsno kad bi svi obnašatelji raznih službi svoj posao, svoje služenje, obavljali odgovorno i savjesno – jednostavno rečeno: besprijekorno.

Bez želje da se ikoga omalovaži, još manje da se koga uvrijedi, mora se odmah reći da takvog besprijekornog i besprigovornog služenja ljudi nije bilo nikada u povijesti ljudskoga roda… nema ga ni danas. Već je pisac Poslanice Hebrejima zapisao da su i najviši službenici ‘zaogrnuti slabostima‘ pa nisu besprijekorni u vršenju svoje službe. Pritom je zanimljivo – i važno je zapaziti – kako pisac ove Poslanice te manjkavosti službenika uopće ne kritizira niti ne poziva ljude da ih omalovaže ili odbace… nego piše kako su te ‘manjkavosti službenika‘ zapravo samim službenicima na pomoć da i sami mogu lakše razumjeti ‘tuđe manjkavosti‘. Jednostavnim rječnikom rečeno: ne smijem biti previše kritičan prema pogreškama drugih, kad i sam činim iste ili slične pogreške. No, pritom je važno učiniti i drugi korak: ne opravdavati svoje pogreške tuđim pogreškama nego i za svoje i za tuđe pogreške moliti Boga oproštenje i onda se ponovno i ponovno truditi ‘biti bolji’. Svakako je lakše ‘tako se ponašati‘ onim ljudima koji su svjesni da nisu od rođenja predodređeni na pojedine službe nego da su za te službe izabrani: i od Boga i od ljudi. Svi oni ljudi koji tako shvate svoje službe manje su grubi i osorni prema onima koji ih trebaju.

Pisac Poslanice Hebrejima ide tako daleko da naglašava da ni sam Isus nije sam sebi uzeo službu ‘posrednika između Boga i ljudi‘ nego je i On za to dobio ‘mandat‘ od samoga Boga. To Isusovo dobivanje mandata za ‘posrednika između Boga i ljudi’ zabilježeno je prilikom Isusova krštenja na rijeci Jordan, kada je ‘glas s neba‘ zaorio: „Ovo je Sin moj… Slušajte ga!“

Današnje evanđelje nam svjedoči kako je Isus oko sebe okupio učenike da ih osposobi da i oni budu ‘posrednici između Boga i ljudi‘. I bili su ti učenici u Isusovoj školi samo tri godine – mi bi sada rekli kratko – ali je to bila intenzivna škola u teoriji i praksi, u riječima i djelima, koja je te učenike doista osposobila za službu koju im je Isus namijenio kad ih je poslao u svijet sa zadatkom da razglašuju radosnu vijest ljudima, da ih što više učine Isusovim ljudima, i da u njegovo ime budu kršteni. To osposobljavanje učenika završilo je primitkom Duha Svetoga.

Današnje evanđelje opisuje jedan događaj po kojemu su i Isusovi učenici i veliko mnoštvo ljudi koji su ga pratili mogli spoznati: s jedne strane Isusovu veličinu kad čini čudo, a s druge strane njegovu ljubav prema čovjeku kojemu tim čudom pomaže. No, jednako tako se vidi da ne bi ni Isusova moć ni Isusova ljubav došle do izražaja da nije postojala jaka vjera slijepog Bartimeja. Jakošću te svoje vjere i neuništivom upornošću slijepi je Bartimej nadvladao ljudsko ušutkivanje i postigao je ono u što je vjerovao.

Pa evo nam ‘recepta‘ i za naše vrijeme: ako postoje problemi i poteškoće u svijetu, ako postoje i protivljenja širenju radosne vijesti, i ismjehivanje života koji se ravna po Isusovim uputama i pozivu… pa onda smo to više pozvani: biti čvrsti u svojoj vjeri, biti uporni u življenju kršćanskih vrednota. Rekao nam je biskup u četvrtak u propovijedi da naša vjera ima ‘temelj’ u tradiciji koju su nam prenijeli naši roditelji, djedovi i bake, ali da na tom temelju treba graditi svoju ‘osobnu vjeru‘… jer ‘temelj bez zgrade na njemu‘ je temelj bez smisla, zarastao u drač i praktički neprimjetljiv.

Druženje s Bogom u osobnoj molitvi, u sakramentima, i posebno u nedjeljnoj sv. misi, svakako je dobra pomoć da se priskrbi ‘dobar materijal‘ za gradnju ‘osobne vjere‘ na temeljima koji su postavljeni u roditeljskoj kući. I onda će i ona ‘vrtička djeca‘ postati dobri ljudi i pravi kršćani. Za svoje dobro i sreću i za dobro i sreću zajednice u kojoj će živjeti.