Srce vidi više od samo očiju
3. USKRSNA NEDJELJA
(B-2018)
Valjda se svatko od nas može sjetiti nekog događaja iz svoga života, događaja o kojemu smo mnogima pripovijedali, nekima i po više puta. Jednostavno taj nam je događaj bio tako važan da nismo mogli o tome opet i opet ne govoriti, makar to možda našim slušateljima već bilo dosadno. Nama nije bilo dosadno o tome stalno pripovijedati, nama je bilo i važno i vrijedno o tome pripovijedati.
Upravo u jednoj takvoj situaciji našli su se Isusovi učenici nakon njegova uskrsnuća. Više Isusovih učenika, i drugih njemu bliskih ljudi – kao što su Marija Magdalena i druge žene – doživjelo je iskustvo susreta sa živim Isusom. Taj susret ih je istodobno i veselio i plašio: veselio ih je jer po tom susretu izgleda da je Isus živ, ali ih je i plašio jer su tog Isusa vidjeli mrtva na križu i položena u grob. I valjda bi se svatko od nas radovao da mu pokojni tata i mama, djeda i baka, dođu živi doma… ali bi se sigurno i jako uplašio zbog njihova dolaska. Mnogi od nas svećenika imaju iskustvo da kad neki ljudi sanjaju svoje pokojnike dođu k nama s molbom da za te njihove pokojnike služimo sv. misu – jer su ih sanjali. No, a što bi tek bilo da su ih žive susreli, a ne samo sanjali?!
I sad, nakon malog podsjetnika na našu stvarnost, vratimo se u situaciju Isusovih učenika u danima nakon što su pronašli prazan Isusov grob. Dakle, najprije radost, ali istovremeno i strah i nedoumica: što se to zbilo… kako je to moguće? Valjda smo se i mi nekada pitali: „Zar nije dovoljno vidjeti Krista živoga nakon smrti, da bi se vjerovalo u uskrsnuće?“ Zanimljivo je zamijetiti da apostolima nije bilo dovoljno svjedočanstvo drugih, i to ne bilo koga nego svjedočanstvo njihovih najbližih prijatelja. Svjedočanstva drugih nisu bila dovoljna nego su tražili materijalne dokaze. Znao je uskrsli Isus za tu njihovu muku i zato ih poziva – kako smo to čuli u današnjem evanđelju – da ga dotaknu. Zato im pokazuje probodene ruke i rebra: da se uvjere da je to doista on, on koji je visio na križu. Ništa u evanđelju ne piše jesu li ga apostoli doista dotakli ili ga nisu dotakli, nego evanđelje opisuje daljnju Isusovu inicijativu: traži od apostola da mu dadu nešto za jelo. I onda je pojeo komad pečene ribe.
I onda, onako ushićenima i začuđenima, Isus nastavlja govoriti da je to sve što se događa već davno bilo najavljeno u Svetom pismu Staroga zavjeta. I posve je sigurno da su apostoli te najave često slušali subotom u sinagogi, slušali su ušima, ali nisu razumjeli, nisu razumjeli nutrinom svoje duše. Moglo bi se reći da su događanja s Isusom premašila mogućnosti, kapacitet, njihova shvaćanja. Kakve su naše mogućnosti shvaćanja, koji je naš kapacitet razumijevanja? Valjda smo na sličnoj ili istoj razini: ne ide nam u glavu. Jer Kristovo uskrsnuće je otajstvo. A otajstvo obuhvaća čovjeka a čovjek ne obuhvaća otajstvo. U otajstvu prevladava zadivljenost i začuđenost koji prerastaju u vjeru.
A vjera nije skup spoznaja, vjera nije znanje, vjera je susret. Susret s uskrslim Isusom. Za vjeru je važna uravnoteženost osobnoga i zajedničkoga. Zato je važno razvijati i osobnu vlastitu vjeru i zajedništvo s vjernicima svoje župne zajednice. Onda ćemo moći biti jači znak Božje prisutnosti u ovome svijetu. Ako se ne razvijamo u osobnoj vjeri i ako se isključimo iz svoje zajednice: tako da smo na sv. misi samo za Božić i Uskrs – i kad netko iz obitelji ili bliže rodbine prima prvu pričest ili krizmu – onda ćemo postati kršćani samo imenom. I k tome ćemo se često čuditi što papa i biskupi tako drukčije govore o nekim važnim stvarnostima života negoli to čine političari. Pa ne možeš imati 30 i više godina, a u vjeri ostati na razini krizmanika.
Zajednica kršćana, braće i sestara, nam pomaže da svoju osobnu vjeru kvalitetnije živimo i razvijamo. Vjernička zajednica su ljudi koji u Krista vjeruju i nastoje svojim životom ostavljati trag dobra tamo gdje žive. Drugi kršćani naše zajednice pomažu nama – i mi pomažemo njima – da se vjera može što istinskije živjeti. I onda se ne moramo bojati brojnih nesuglasica, različitih mišljenja, drukčijih shvaćanja i rješavanja problema. Sva ta moguća različitost pokazuje da u vjerničkoj zajednici žive različiti ljudi: različitih pameti i različitih sposobnosti. Jedino se moramo bojati, i to stvarno bojati, da iz našeg življenja zajedništva ne nestane ljubavi. Onda više nećemo biti kršćani životom, nego samo znanjem i upisom u knjige. A ni za običnu vožnju auta nije dovoljno samo znati prometne propise i imati vozačku dozvolu – potrebno je držati se praktički onoga što znamo.
Sjetimo se da je Isus u današnjem evanđelju pozvao svoje učenike da ga dotaknu kako bi se uvjerili da je to on, doista on, živ… tako i ovaj svijet mora moći u kršćanima prepoznati da su nasljedovatelji uskrslog Isusa. Zato mogu činiti i više dobra negoli je samo zakonom propisano, zato mogu i oprostiti više negoli to ljudi redovito očekuju, zato mogu nešto u ovome svijetu i izgubiti jer vjeruju da će u vječnosti trajnu sreću postići. Neka i svima nama česti tjedni susreti s uskrslim Isusom i zajednicom vjernika naše župe – na nedjeljnoj sv. misi – pomognu da budemo Isusovi učenici: i imenom i životom.
