Strplijv je Bog s nama

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Božju poruku za sebe ove ćemo nedjelje najprije pokušati pronaći u najstarijem tekstu biblijskih čitanja današnje nedjelje, u Knjizi Mudrosti. Već je prva rečenica ohrabrujuća i utješna: „Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo.“ Dakle, Bog se brine za sve! Dakle, nismo prepušteni ni slučajnosti ni stihiji svjetskih događanja: niti u ovom našem malom svijetu svakodnevice niti pak u velikom svijetu gdje nas ‘nitko ništa ne pita‘. Bog se brine za sve! I ta Božja briga je poduprta velikim razumijevanjem, strpljivošću i praštanjem ljudima za njihove promašaje i grijehe.

Bogom nadahnuti pisac Knjige Mudrosti nadalje piše da baš tako Bog koristi svoju moć prema ljudima. Ipak, kaže Knjiga Mudrosti, zli i drski ljudi mogu tu Božju moć i drukčije iskusiti: tako da budu kažnjeni. No, zbog Božje strpljivosti i praštanja i zli i drski ljudi mogu se spasiti od kazne: uvjet, jedini uvjet jest ‘kajanje‘. Može biti da čovjek i nema više vremena za popravak, kao onaj razbojnik na križu, ali za kajanje ima vremena: jer je za to dovoljan jedan trenutak, samo jedan trenutak!

A i sama kazna za ljude nije ništa drugo nego manjak prihvaćanja Boga, manjak prihvaćanja Božjih uputa za život. Drugim riječima: čovjek sam sebe lišava zadovoljstva i sreće koju mu je Bog, kao svom stvorenju, namijenio. To bismo mogli usporediti s uputama za korištenje nekog aparata ili stroja, uputama koje daje proizvođač da bi taj aparat ili stroj što dulje ispravno radio na zadovoljstvo kupca. Može kupac zanemariti te upute, iz nemarnosti ili drskosti, i onda trpi  posljedice. Moglo bi se reći da je kažnjen. Ali nije ga kaznio proizvođač nego je on sam sebe kaznio. Konkretan primjer:  u autu ili na traktoru se upali crvena lampica da nema ulja…  a vozač nastavi vožnju jer: što je njega briga za nedostatak ulja. Dakako nakon toga će šteta biti velika. Tako i čovjek  može reći: ‘što me briga za Božje upute, ja živim po svome i  nek’ traje dok traje‘. I traje: uz nevolje i nepravde, manje i veće. Traje do smrti. A onda? A onda nema više mogućnosti za popravak. Garancija je istekla: i za aparat i za čovjeka.

I u današnjem evanđelju Isus govori i poučava ljude o Božjoj strpljivosti i velikodušnosti prema ljudima. Govori to u četirima prispodobama koje su nastavak Isusovih pouka u prispodobama okupljenom mnoštvu koje je počeo pripovijedati u evanđelju prošle nedjelje. Današnje evanđelje je podulje jer nam donosi četiri Isusove prispodobe i na kraju još i tumačenje prve prispodobe. Čuli smo kako su njegovi učenici zamolili Isusa da im protumači prispodobu o ‘kukolju u pšenici‘. Zamolili su to Isusa nakon što je Isus otpustio mnoštvo. Valjda zato da ih pred ljudima ne bude sram da i oni ne razumiju što Isus govori a stalno su u njegovu društvu. Da, stvarno je moguće primiti sve predviđene sakramente, čak i često sudjelovati u nedjeljnoj sv. misi, pa ipak ne razumjeti vjeru.

I Isus je protumačio ‘tko je tko‘ u prispodobi i ‘tko je tko‘ u životu ljudi. Učinio je to s prvom prispodobom o ‘pšenici i kukolju‘. Kao što je kukolj u dobroj pšenici nikao po djelovanju čovjekova neprijatelja, koji je ostao bez imena, tako je i grijeh – a grijeh je hotimično učinjeno zlo – nastao po djelovanju čovjekova imenovanog neprijatelja – đavla – a za kojega u Bibliji piše da je čovjekov neprijatelj od početka. Već je u raju zemaljskom đavao uvalio čovjeka u nevolje pričajući mu bajke, zavodeći ga: da mu je Bog jalan na znanju i životnoj radosti.

Doista je velika muka mnogih ljudi: odakle zlo u svijetu ako je Bog taj svijet stvorio dobrim, kako to i piše na prvim stranicama Biblije u opisu stvaranja svijeta i čovjeka?! Grijeh je zlo koje čovjek čini kad se udalji od Boga. To zlo, taj grijeh je ljudska stvarnost na ovome svijetu kao što je stvarnost i dobro, kao što je stvarnost i svetost. Ima na ovome svijetu i jednoga i drugoga. Vjerojatno nam se čini da zla ima više nego dobra jer nas zlo više pogađa, više nas žulja.

Isus nam danas, dok objašnjava prispodobu o pšenici i kukolju, daje upute kako se boriti protiv zla: ne silom, ne revolucijom nego ustrajnim činjenjem dobra! Bog tako čini.

Božja je moć toliko velika da on nema nikakvoga razloga ‘zloupotrijebiti je‘. I upravo zato jer je tako velik i moćan, on može biti blag s ljudima. Kako svime vlada to može i sve poštedjeti. Samo onda ljudi osjete Božju snagu kao kaznu kad spoznaju Božju veličinu a ipak joj se drsko suprotstave.

Bogu je više stalo do ljudi negoli samim ljudima. Mi lakše odbacimo čovjeka, uz razne izlike: prave i krive, male i velike. Čovjek čak često škodi i samom sebi čineći ono što ne bi smio i ne čineći ono što bi trebao. Pušenje, alkohol i droga najistureniji su primjeri takvog postupanja.

Bog u Isusu Kristu nije došao na svijet uništiti zlo i grešnike pa da mu onda u tako stvorenom društvu dobrih ljudi bude ‘ugodno i lagano‘. Bog je došao među ljude žrtvovati se za njih, dati život za njih. Jer su njegovi stvorovi, jer su mu vrijedni, jer ih jednostavno voli! Tako se i mi kao Isusovi ljudi trebamo boriti protiv zla i grijeha nošenjem svoga križa, moramo biti spremni na žrtvu za svoje bližnje: jer su nam vrijedni, jer ih volimo.

Bog nije došao izbrisati grešnike s ovoga svijeta tako da onda ne mora nikome opraštati niti ne mora biti milosrdan. Božja dobrota je dobrota križa: što više zla i grijeha to više Božje dobrote. Jednako tako Bog se ne protivi zlu i grijehu zato da bi pokazao svoju moć nego je u zlu i patnji pokazao veliko strpljenje i ljubav kako bi zli i ‘grešni ljudi‘ mogli postati ‘dobri ljudi‘. Bog čini dobro radi dobra samoga. Bog ne čini dobro zato da se pokaže niti zato da nas zastidi zbog naše zloće. Bog je čovječni Bog, čak čovječniji od samoga čovjeka.

Bog nije čarobnjak koji čarobnim štapićem svoje moći rješava ljudske probleme; Bog nije kao ‘zlatna ribica‘ u bajkama koja uslišava tri želje. Bog je Otac koji prati ljude, svoju djecu: oprašta im grijehe, nagrađuje dobro.

Kršćanstvo nije ‘romantični dodatak‘ životu: za svadbe i sprovode, za proslave prve pričesti i krizme. Kršćanstvo je za hrabre i odgovorne ljude; kršćanstvo je neprestano uočavanje, promišljanje, odlučivanje i djelovanje u skladu s Božjim pozivima i preporukama. Da, Isus je često puta rekao: „Ako hoćeš… ako hoćeš, možeš…!“ On i danas poziva i mene i tebe, on i danas očekuje odgovor: i moj i tvoj.