Stvoreni smo za nama nedokučive nebeske stvarnosti

2. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2022)

Otkako je svijeta i vijeka ljudi razgovaraju, dogovaraju se i sklapaju prijateljstva i saveze. Pri sklapanju saveza dogovaraju se obveze i daju se obećanja. Ovih smo dana svjedoci kako to ide teško između zaraćenih strana: Rusije i Ukrajine.

A malo prije smo u 1. misnom čitanju slušali o sklapanju saveza između Boga i čovjeka, između Boga i Abrahama. Pritom je Abraham bio u nezgodnoj situaciji: dobiva obećanje o veoma brojnom potomstvu – kao zvijezda na nebu – a on je star čovjek, u životnoj je dobi kad ljudi više ne rađaju djecu. Iznenađuje nas Abraham: i u takvoj životnoj situaciji on je povjerovao Bogu!

Više nesigurnosti pokazuje Abraham kad dobiva još i obećanje zemlje na kojoj će živjeti on i njegovi. Zna Abraham da na toj zemlji već žive drugi ljudi. Kako se s njima dogovoriti? Zna Abraham da je Bog velikodušan, pravedan i istinit pa će s Bogom biti lako… ali, ali ljudi su prevrtljivi, obećaju i dogovore jedno, a učine drugo. Zato je Abraham pomalo stidljivo zapitao: „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?“

I onda se zbiva dojmljivi način sklapanja saveza, ozbiljnog saveza između Boga i čovjeka. Čuli smo: životinje rasječene na pola bile su pokazatelj ozbiljnosti toga saveza. Poruka je jasna, dramatično jasna: tko prekrši savez neka mu bude kao ovim životinjama. Danas ljudi na manje dramatičan način sklapaju i potpisuju saveze. Tu bi mogli još i dodati: i manje se dogovorenoga i potpisanoga drže. Kasniji život Abrahama dokazuje da se je on držao sklopljenoga saveza, a za Boga drukčije i ne može biti – Bog je vjeran!

A u evanđelju smo čuli kako su trojica od Isusa odabranih učenika bili svjedoci božanskih stvarnosti. Zbilo se to na jednom brdu. Dok se Isus molio pridružili su mu se starozavjetni pravednici: Mojsije i Ilija. Sam Isus postao je drukčiji, nebeski. Nazočnim apostolima ponestalo je pojmova kojima bi opisali stvarnost koju su doživjeli. Isusova odjeća zablistala je nevjerojatnim sjajem i lice mu se izmijenilo – to je bio jedini način na koji su mogli izreći to što su doživjeli. I još nešto: poželjeli su da ta stvarnost potraje, da traje što duže. Zato je apostol Petar predložio da se sagrade tri sjenice: za Isusa, Mojsija i Iliju. Pisac evanđelja kao da opravdava apostola Petra što je na tako jednostavan, priprosti način htio zadržati nebeske stvarnosti pa kaže da ‘Petar nije znao što govori‘. A kad ih je prekrio oblak iz kojega su začuli glas: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ apostoli su se istinski prestrašili. Eto, ovu trojicu apostola nije bilo sram kasnije priznati da su se prestrašili. A mogli su se praviti važni pa pripovijedati što su oni rekli Mojsiju a što su rekli Iliji. Kao kad lovci i ribiči pričaju svoje priče.

A evanđelje je završilo riječima: „Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.“ Dakle, umjesto da se raspripovjedaju o tome veličanstvenom događaju, i da svatko još nešto malo svoga nadoda, oni su šutjeli. Pa, zapravo su i malo toga mogli govoriti jer su sami malo toga razumjeli. Mogli su tek ukratko opisati samu pojavnost doživljenoga. No, i to malo bilo im je od velike pomoći kad su toga istoga Isusa, svoga Učitelja, gledali poniženoga, popljuvanoga i isprebijanoga prije razapinjanja na križ. Negdje u dubini njihove duše tinjala je valjda u tim strašnim događanjima spoznaja da su toga Isusa jednom gledali u drukčijoj stvarnosti, u nebeskoj stvarnosti. I da zato ova grozota muka i smrti nije posljednja stvarnost Isusova života.

Valjda i svatko od nas nosi u sebi neka lijepa sjećanja i uspomene na ljude i događaje koji nam daju životnu snagu i radost živjeti i neugodne i teške trenutke sadašnjega života. Tako smo čuli da i apostol Pavao u svojoj Poslanici vjernicima daje za uzor dobre primjere kršćanskog života. Također napominje da neki kršćani ne žive kršćanski. U tome apostol Pavao nije nimalo nježan kad piše: „… mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.“ I dodaje da je kršćanima ‘domovina na nebesima’. Isus će ‘ovo naše bijedno tijelo suobličiti tijelu svomu slavnomu’.

I završava apostol Pavao svoju Poslanicu pozivom i poticajem za sve kršćane: „Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.“ To je poziv i poticaj i za nas: ovdje i sada.