Sudobnosna je zadnja odluka, zadnji odabir
26. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Ne tako rijetko govorimo, i valjda si još češće u sebi mislimo, kako živimo neka posebno ‘loša vremena‘. Osobito se mnogim starijima, osobito onima još starijima, čini da su nekada bila ‘bolja vremena‘. Zato se često i kaže: ‘u stara dobra vremena‘. Današnja misna čitanja jednostavno nas ‘demantiraju‘: pisana su pred nekoliko tisuća godina, a tako su suvremena.
Vjerujem da nam u današnjim misnim čitanjima nije bilo teško prepoznati izraze ‘ljudskog nezadovoljstva‘, ali i poruke ‘Božjeg nadahnuća i utjehe‘. Tu valjda i leži glavni razlog nezadovoljstva tolikih ljudi našega vremena: nezadovoljni ljudi ne traže Božje nadahnuće i Božju utjehu. Uzdaju se samo u svoja rješenja. Pa se onda smjenjuju ljudi, pojedinci i stranke, s rješenjima koja kratko traju i uzrokuju nova nezadovoljstva. Bilo bi dobro da po ljudski ide – ali vidimo da jednostavno ne ide.
Čuli smo u 1. misnom čitanju kako su već ljudi iz doba proroka Ezekijela prigovarali i samome Bogu da dobro ne upravlja svijetom i ljudima u njemu. I Bog im preko proroka Ezekijela odgovara da Bog upravlja ljudima tako da im tijekom cijeloga života daje prilike, šanse, da se mijenjaju: s lošega na dobro i s dobroga na loše. Dakle, tijekom cijeloga života Bog poštuje čovjekovu slobodu. Gotovo bismo mogli reći da nam Bog daje slobodu da, modernim znanstvenim rječnikom rečeno ‘eksperimentiramo’: u jedno vrijeme možemo izabrati ‘ovo’, a onda u neko drugo vrijeme možemo izabrati ‘ono’. Da bi izbori bili pravi, trebamo nastojati slušati i ‘prava nadahnuća‘, prave pozive i poticaje koji imaju trajnu vrijednost. Razlog je vrlo jednostavan: tko ne zna kuhati ne može druge učiti kuhanju, tko ne zna pjevati ne može biti učitelj pjevanja. I ono zadnje čovjekovo opredjeljenje bit će i njegov konačni izbor. Taj zadnji izbor je uistinu ‘škakljiv’, odnosno vrlo ozbiljan, jednostavno zato što ne znamo ni dan ni godinu mogućnosti toga našega zadnjega izbora.
A što izabiremo tijekom svoga života najbolje pokazuju naša djela a ne naše riječi, rekao nam je Isus svojom prispodobom iz današnjeg evanđelja. Riječi mogu biti lijepe i umilne ali su beskorisne ako ih ne slijede takva djela. Jednom drugom prilikom, sjetimo se, Isus je rekao da sve ono što se učini nekome od ljudi, on uzima kao da je učinjeno njemu samome. I ono što nije učinjeno nekome od ljudi Isus uzima kao da nije učinjeno njemu. Jer samome Bogu, onako direktno, mi ne možemo učiniti ništa ni dobra ni lošega. Sve dobro ili loše učinjeno škodi ljudima: kako onima koji to čine tako i onima kojima je to učinjeno.
A ‘posao u vinogradu‘ o kojemu je riječ u današnjem evanđelju, zapravo je život ljudi i njihov rad u ovome svijetu. Tu je svatko dobio svoje sposobnosti, neki ljudi i neke sasvim posebne sposobnosti, i svatko je dobio svoje prilike da te sposobnosti upotrijebi. Neki su ljudi dobili i posebne prilike za posebne poslove. Dakako, Bog poznaje i sve otežavajuće i sve olakotne okolnosti za svakoga čovjeka. Tu se ne moramo ništa posebno brinuti. Brinuti se moramo da zbog svoje nemarnosti ili lakomislenosti ne ispunimo svoj zadatak u ovome svijetu i moramo se brinuti da se na kraju života ne pokajemo za ono što nije valjalo.
A sveti Pavao nam u Poslanici Filipljanima daje Isusa za primjer u zalaganju, u angažmanu na ovome svijetu za ljude. Po ljudski rečeno mogao je bogovski živjeti, ništa ne trpjeti ni za sebe ni za ljude. I onda bi Isus mogao na kraju ljudskoga života na zemlji pitati svakoga čovjeka, onako s visoka: ‘Gdje si bio i što si radio cijeloga života? U što si potrošio svoje dane i godine? Kako si upotrijebio svoje sposobnosti u okolnostima života koje si imao‘? Po našem ljudskom shvaćanju mogao je Bog i tako postupati. Ali po Božjem shvaćanju nije išlo tako. A to valjda zato što je Bog čovjeka stvorio iz ljubavi prema njemu, pa ga onda iz te iste ljubavi nije mogao ostaviti u njegovu otimanju od Boga, svoga Stvoritelja. Daje Bog čovjeku slobodu da se on može i udaljiti od Boga, može Boga prezreti i posve ga odbaciti, ali ga Bog uporno, opet i opet, zove k sebi. Privlači ga riječima i vlastitim primjerom.
Na kraju ove Pavlove poslanice smo čuli da će ‘svaki jezik priznati Isusa Krista kao Gospodina‘. U naše vrijeme, kad se praktički sve muškarce zove ‘gospodinom’, potrebno je reći tko je ‘Gospodin u Bibliji’. Tko čita Bibliju lako će zamijetiti da je riječ ‘Gospodin’ napisana velikim početnim slovom, pa to onda znači da je ‘biblijski Gospodin‘ ustvari Bog koji je vrhovni gospodar svega svijeta i svih ljudi. Dakle, veli sveti Pavao, svi će ljudi priznati Isusa kao vrhovnog gospodara, ali neće svima biti isto nakon priznanja: jedni će s tim Isusom Kristom Gospodinom živjeti u vječnoj sreći i radosti, a drugi će od tog Isusa Krista Gospodina biti za svu vječnost odijeljeni u užasu svoga promašenog života. Mi to jednostavno zovemo: život u raju ili život u paklu.
Da naš život na zemlji ne bi bio promašen za svu vječnost, da to ne bi bio životu u paklu, nastojmo slušati Isusove pozive i slijediti njegove primjere. Nemojmo biti Isusovi samo na riječima nego ponajviše po djelima. A cijeloga života – sve do smrti – imamo prilike, imamo šansu, popravljati se i imamo šansu za promašeno se kajati i dobiti oproštenje.
Škakljivo je što ne znamo svoj zadnji dan na zemlji. Zato je mudro već danas lijepe riječi pretvarati u lijepa djela. Bog nas je obdario sposobnostima i životnim prilikama da to možemo. Ako nije lako, a to onda znači da će i nagrada biti velika, najveća: život u nebu. A bez tog života u nebu sve je na zemlji bilo prekratko i promašeno. Nula. U nebo stigli.
