Suradnici smo Božji i to nam je zadatak i čast

26. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Evo, i drugu nedjelju za redom Isus u evanđelju govori o radu u vinogradu. Podsjetimo se ukratko: vinograd je sav svijet, radnici su svi ljudi, a njegov gospodar je sam Bog Stvoritelj. Prošle nedjelje bilo je govora o brojnim radnicima koji su bili pozvani u razna vremena na rad, pa su i različito dugo radili: da bi na kraju svi dobili istu plaću ‘denar na dan‘, a to zapravo znači ‘vječnost s Bogom‘.

Sjećamo se kako je bilo nesporazuma pri plaćanju: oni koji su dugo radili bili su jalni ovima koji su radili kratko, a za istu plaću, i prigovorili su da to nije pravedno. I tada su čuli objašnjenje da oni prvi nisu zakinuti, a oni zadnji su iskusili dobrotu gospodara.

Današnje evanđelje je nekako intimnije: nema više govora o puno radnika nego o dva radnika iz iste obitelji, o dvojici sinova. Sada više nije govor o plaći ili nagradi za rad, nego je govor o posluhu ocu. Jedan sin na riječima odbija posluh, a onda ipak čini što mu je rečeno… a drugi sin pak na riječima vrlo spremno prihvaća naredbu, ali ne čini ono što je tako spremno obećao. I onda je Isus upitao slušatelje, valjda danas pita i nas slušatelje ovog evanđelja: „Tko je izvršio ‘volju očevu‘.“ I Isusovi suvremenici i mi današnji slušatelji evanđelja nismo u teškoćama dati ispravan odgovor: onaj koji je djelom pokazao da prihvaća i izvršava očevu volju. Vrlo vjerojatno bi mnogi roditelji tu mogli dodati svoja brojna iskustva sa svojom djecom, a valjda bi se i mnoga djeca, pa i ona manja, dosta lako mogla sjetiti svojih iskustava: obećanje je bilo, ali izvršenja nije bilo.

Ovdje valja reći da se ova prispodoba posve sigurno više odnosi na nas koji već jesmo Isusovi učenici, dakle na nas kršćane, negoli što bi se odnosila na sve ljude svijeta – kao što se to odnosila prispodoba od prošle nedjelje. Mi smo kršćani na neki način ta ‘uža Božja obitelj‘, mi smo ‘Božji sinovi i kćeri‘ – konačno, zato u molitvi i govorimo ‘Oče naš‘. Nitko izvan kršćanske vjere ne govori Bogu ‘Oče naš’, niti sebe smatra Božjim sinom ili kćeri. U svim drugim religijama i vjerama ljudi su ‘Božji podložnici‘ koji se nastoje silnom Bogu ne zamjeriti… i k tome ga moliti za potporu u životu. Ali ne kao ‘Oca’ nego kao ‘moćnog Gospodara’!

Valja opet reći da je u toj prispodobi prenesena poruka za sve Isusove učenike svih vremena i prostora, dakle i za nas. Ne možemo da i hoćemo izbjeći pitanje: koliko smo mi ‘dobri’, i kao ljudi i kao kršćani? Koliko smo dobri samo ‘na riječima‘, a koliko u ‘djelima‘?! Odmah se riješimo one poznate isprike ‘a kakvi su drugi‘, jer je za nas bitno ‘kakav sam ja‘. Istina je da nas drugi u mnogočemu privlače i povlače na svoj način razmišljanja i rada – i to nam mogu biti olakotne ili otežavajuće okolnosti – ali svatko je za sebe pojedinačno odgovoran.

U sinu koji odgovara da neće ići na rad u vinograd prepoznaju se svi ljudi koji su izabrali način življenja koji nije ‘po Božjem‘. Tko zna zašto? Možda nisu mogli trpjeti naređenja Božjih zapovijedi, jer su u njima gledali ograničenje svoje slobode, a ne čuvanje i rast svoga dostojanstva kao Božjih stvorova. Možda su mislili da će život bez Boga biti lagodniji, zanimljiviji, ali kada su spoznali istinu, vraćaju se.

U riječima ‘poslušnog sina‘ pak se prepoznaju oni ljudi koji lako daju obećanja, na riječima su svima na usluzi… ali se teško može nabrojiti: što su dobroga učinili! Dakle, jedno su velike riječi, a drugo su djela. Ni u jednom primjeru prispodobe se ne navodi razlog zašto se dogodila ta promjena – pa smijemo zaključiti da očito razlog nije niti važan: važan je rezultat. Treba imati i u srcu ono što se ustima izgovara!

Ovdje nam se sada može pojaviti pitanje o ‘korisnosti’ činjenja dobrih djela. Jer, životno iskustvo pokazuje da u životu trpe i oni ljudi koji čine dobro i oni koji čine zlo. Nerijetko nam se čini da baš oni koji čine dobro više trpe… više se isplati ne biti dobričina.

Sada se mi ljudi možemo upustiti u razna mudrovanja ‘je li to pravedno ili nije‘, i od tog mudrovanja neće biti nikakve koristi, a možemo se i ‘prilagoditi‘ takvom Božjem postupanju. Kad već Bog tako postupa, onda moramo mijenjati sebe prema takvom Božjem postupanju… jer, Boga ne možemo promijeniti. Dakle nikada nismo sigurni da smo spašeni pred Bogom jer dok živimo postoje prilike da se odmaknemo od Boga… jednako tako nikada nismo sigurni da je netko ‘zauvijek propao’ jer se i on može promijeniti na bolje i Bog će mu oprostiti.

Lako nam se složiti da to nije jednostavno shvatiti i da je još teže po tome živjeti. Zato je Isus našao načina da trajno ostane nazočan među svojim ljudima na zemlji: znamo već da su to sakramenti i osobne molitve. A k tome to se sve lakše živi u zajednici i zato su nedjeljne sv. mise nezamjenjivi događaji u životu kršćana da ustraju u nasljedovanju Isusa. Tu nam opet dolaze poteškoće i mogući prigovori. Znamo iz iskustva da je jedan broj kršćana dosta često na tim sv. misama, i prima sakramente, a opet nisu kao ljudi baš za pohvalu… nema puno dobrih djela koja čine u svakodnevici. To je moguće zato jer ti sakramenti i molitve kršćana nisu plodovi kršćanskog življenja nego listovi koji omogućuju rast ploda. Kao što na biljkama listovi omogućuju rast plodova, tako i sakramenti i  molitve omogućuju rast u vjeri i donose plodove dobrih djela. A u tom rastu nisu svi jednako brzi… nekima trebaju godine, nekima desetljeća… a neki se u dobrim djelima ‘posuše‘ i prije negoli su što dobra napravili.

Svakom čovjeku vrijeme prolazi i u tom prolazu vremena čovjek donosi i ispravne i pogrešne odluke. A Bog se žuri da tog čovjeka dostigne i u prilici i u neprilici života ne bi li ga on konačno prihvatio. Bog se u ljubavi utrkuje sa svakim čovjekom, s njegovom tvrdoglavošću i neznanjem… Sad smo ja i ti na redu, sad Bog ima posla sa mnom i s tobom, s nama koji sada svoju vjeru živimo… tako da što više i što češće lijepe riječi u dobra djela pretvaramo.