Susret s Bogom mijenja čovjeka

31. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Prošloga tjedna brojni su mediji donijeli vijest, riječima i slikom, o malom dječaku koji se tijekom Papinog govora popeo na njegovu stolicu i sjeo kao da je najvažnija ‘faca‘ toga skupa. Moglo bi se reći da je taj događaj za mnoge medije bio važniji nego sve ono što je Papa tom prilikom rekao. Jer nešto takvoga se još nije dogodilo, a Papa je već puno puta puno toga rekao.

Sličan događaj opisuje današnje evanđelje. Čuli smo: Isusa je slijedilo veliko mnoštvo ljudi, on je putem govorio razne pobudne i zanimljive riječi, kako je to često činio – a onda se zbilo nešto posebno. Došao je do jednog drveta i na njemu opazio jednog čovjeka. Da je to bio kakav dječarac toga mjesta, ne bi to bilo ništa posebno, jer djeca se penju po drveću. Ali to nije bio dječarac, to je bio nadcarinik Zakej. Poznato je mnogima da su carinici onog vremena pobožnim i siromašnim Židovima bili posebno mrski ljudi: s jedne strane zato što su skupljajući porez bili znatno bogatiji od običnih ljudi – i evanđelje ističe da je Zakej bio nadcarinik i to bogat – a s druge strane jer su skupljeni porez davali okupatorskoj vlasti: ‘poganskom caru’.

Carinik Zakej je dobro znao kako ga narod procjenjuje i mrzi i zato nije imao iluzija da će ga dobrovoljno propustiti u Isusovu blizinu. Izdaleka ga nije mogao vidjeti jer je bio ‘niska rasta’. A posve sigurno je čuo i kako Isus, koji upravo prolazi ulicama njegova grada, ne odbija druženje s ljudima na rubu društva i s prezrenima, pa je htio vidjeti toga i takvoga Isusa. Pritom Zakeju nisu bili nimalo važni dostojanstvo i ugled vlastite službe, jer je postojala ozbiljna mogućnost da ga netko iz mnoštva vidi u krošnji stabla i da ga izvrgne ruglu: ‘Kaj od sebe pravi majmuna‘. A ni Isus se nije kolebao poći u kuću tog čovjeka premda je znao da će mu to mnogi ljudi zamjeriti – nastavak evanđelja jasno govori da su doista mnogi to Isusu predbacivali. A budimo iskreni: koliko puta smo i mi od nečega dobroga odustali samo zato jer smo se bojali ‘što će ljudi ‘reći: da se pravimo važni… ili nešto slično. Jednako tako smo valjda više puta učinili i nešto loše, za što smo znali da nije dobro, a opet samo zato da pred ljudima ‘budemo moderni‘. Iz događaja s carinikom Zakejom je očito kako je Isus kao Bog prepoznao u tom čovjeku spremnost da ostavi svoj dotadašnji način života: u kojem je najviše tražio vlastitu korist. Iznenađenje je da se je Isus sam pozvao u Zakejevu kuću. Zakej se nečemu takvom nije mogao ni u snu nadati, a primio je Isusa ‘sav radostan’.

Carinikovo penjanje na drvo jasno pokazuje da nije bio sretan čovjek makar je imao ‘dobro plaćeni posao‘ i ‘puno novca‘. Znao je Zakej da mu susret s Isusom neće pomoći u napredovanju u karijeri niti u stjecanju više novca. To mu nije ni trebalo: već je bio ‘bogati nadcarinik’. Trebao mu je netko tko će mu ispuniti ‘prazninu srca‘, prazninu života u kojem gnjavi i žalosti mnoge ljude. Imao je on prijatelje, ali samo prijatelje njegova stola i njegova bogatstva. Dugo vremena to mu je ispunjavalo život i bilo mu je ulaznica u tzv. ‘elitno društvo‘, ali mu je to sve manje i manje donosilo životno zadovoljstvo.

A onda, kad se u njemu dogodio ‘susret s Bogom‘, tako se sve promijenilo. Sada više nije morao samo skupljati za sebe, sada je mogao i dijeliti s drugima. I to ne samo ‘ono određeno’ nego mnogo više: ‘ono od srca‘. Polovicu svoga imanja je podijelio i sve prevarene četverostruko obeštetio. Mnogima je možda poznata ona priča kad je prijatelj pitao prijatelja: ‘Da imaš milijun kuna, bi li mi dao polovicu‘? ‘Naravno da bi‘ odgovorio je prijatelj. ‘A da imaš dvije košulje, bi li mi dao jednu‘? nastavi prijatelj. ‘Ne bi‘! ‘Pa kako to da bi mi dao pola milijuna, a ne bi mi dao jednu košulju‘? ‘Pa zato što milijun kuna nemam, pa ti nemam što dati, a košulje imam i više nego dvije, pa bih ti morao dati‘. I ova priča nam pokazuje koliku velikodušnost je ostvario nadcarinik Zakej. Ovaj događaj Isus je zaključio riječima da je ‘spasenje došlo u Zakejevu kuću‘. Iz ovoga možemo zaključiti da je nadcarinik Zakej i dalje nastavio živjeti po nadahnuću i promjeni koje je doživio u susretu s Isusom.

I mi se svake nedjelje u sv. misi, kao i po osobnoj molitvi i primanju sakramenata, susrećemo s uskrslim Isusom. Ako nas taj susret mijenja na bolje… ili ako nas čini jačima u daljnjem činjenju dobra… onda je to plodonosni susret. Međutim, ako nakon tog susreta, i nakon tih molitava, i nakon primanja sakramenata, i dalje ostajemo neprepoznatljivi kao kršćani, neprepoznatljivi kao ‘Isusovi ljudi’ ovog vremena i prostora, onda je to znak da su naši susreti samo ‘površinski’, samo na razini obreda i riječi.

Boga se ne moramo bojati, zaključio je već starozavjetni pisac Knjige Mudrosti, jer ‘kad bi Bog nešto mrzio to onda ne bi ni stvorio‘, zaključuje on. I apostol Pavao u svojoj Poslanici potiče vjernike – ondašnje Solunjane i nas današnje župljane ove župe – da ‘dostojno živimo Božji poziv’ trudeći se oko dobra. Na samom kraju Poslanice apostol Pavao nas poziva da se ne mučimo određivanjem ‘dana Gospodnjeg‘ – mi bi to nazvali Sudnjeg dana – nego da svoje dane života upotrijebimo za dobro. Onda uopće i neće biti važno saznati taj ‘dan dolaska vječnosti‘. Zapravo, svakom čovjeku taj Dan dolazi danom smrti: onda mi završavamo svoje putovanje ovim svijetom i ulazimo u vječnost.

Događaj s carinikom Zakejom pokazuje nam da je Bog velikodušan i da smo zato i mi pozvani biti velikodušni. Susreti s uskrslim Isusom u sv. misi, molitvi i sakramentima sigurni su podupiratelji naše dobrohotnosti. Učinimo mi ‘svoj mali dio‘ a Bog sigurno neće zatajiti.