Šutljivi Božji suradnik

SVETI JOSIP

(B-2018)

Današnje 1. misno čitanje iz Knjige proroka Samuela dobar je tematski uvod u proslavu današnjeg blagdana sv. Josipa, zaručnika BDM. Iz onoga što smo čuli vidljivo je kako Bog trajno, na duge staze, upravlja ljudima i događajima, čak i onda kad oni sami nisu toga svjesni. Tako smo u tom biblijskom odlomku čuli kako je Bog preko proroka Natana obećao židovskom kralju Davidu da će iz njegova potomstva izići ‘Netko‘ kome će ‘Bog biti Otac‘ i tko će ‘biti Božji Sin‘. Nemoguće nam je znati što si je mislio kralj David kad je prorok Natan došao k njemu s tom porukom. Posve sigurno kralj David nije mogao zamisliti Isusa kao svoga potomka nego vjerojatno nekog od svojih sinova, pa onda opet od tih sinova novih sinova, i tako to dugo, dugo. Tako dugo da će to izgledati gotovo kao ‘vječno‘. Iz povijesti se zna da su doista neke kraljevske obitelji vladale dugo, vrlo dugo svojim kraljevstvima. No, ipak nisu vladale vječno.

Dakle, Bog je obećao kralju Davidu da će jedan njegov potomak ‘vladati vječno’. A da bi se ispunilo Božje obećanje dano preko proroka Natana Bog je trebao Josipa, svetog Josipa. Jer Josip je bio iz potomstva kralja Davida, dakle u skladu s obećanjem danom kralju Davidu, a k tome je bio ‘pravednik‘, a to zapravo znači da je poštivao Boga, da je živio po Božjim pravilima i nadahnućima. Zato je bio prikladan da prihvati Božje nadahnuće, Božji plan u svoj život. Dakako da je Josip imao i svoje planove, svoje zanimanje: tako je imao u planu osnovati obitelj sa svojom zaručnicom Marijom, a svojim drvodjeljskim zanimanjem će privređivati sve što je potrebno za jednu obitelj.

Dakle, nije Josipu bilo strano i nepoznato prihvaćati Božje planove u svoj život, ali je ovaj Božji plan – kako nam svjedoči današnje evanđelje – nadmašio svu Josipovu spremnost, sva njegova očekivanja. Zato je htio odustati i elegantno se izvući iz situacije koja ga je plašila. Bog je znao da se Josip u svojoj malenosti jednostavno boji uzeti na sebe brigu oko Djeteta koje će roditi njegova zaručnica Marija. Zato mu je Bog preko anđela poručio: ‘Ne boj se, Josipe‘. Možemo malo nastaviti razmišljati i svojim riječima nekako nastaviti Božju poruku: ‘Josipe, ti si skroman čovjek, ali tvoju skromnost Bog će poduprti svojom jakošću. Bogu treba tvoj angažman, Bogu trebaju tvoje vrline i sposobnosti i zato se odazovi, stavi se Bogu na raspolaganje‘.

I sv. Josip je to učinio: uključio se u Božji plan i dostojno ga je i do kraja izvršio. Kao pravi otac ‘postavio je Isusa na noge‘ i uključio ga je u ljudsko društvo. A onda se povukao i više se ništa ne zna o njegovu životu. Ništa osim da je kao ‘glava obitelji’ sve dobro učinio.

Sveti Josip, kojega danas slavimo, uzor je i zaštitnik kršćanskih očeva, a onda i obitelji. Uzor je po tome kako je ozbiljno shvatio svoju službu u brizi oko djeteta Isusa i njegove majke Marije. Osobito je važno prepoznati njegov primjer u današnje vrijeme kad je očinstvo – kao i majčinstvo – spalo na ‘niske grane‘ vrednota za koje se živi. Toliki ljudi našega vremena kažu da se treba najprije pobrinuti za karijeru, uspjeti u poslu, i tek onda razmišljati o očinstvu i majčinstvu. Budući da se djeca ipak ne mogu naručiti u nekom vremenskom roku kad to netko poželi, nemali broj ih i ostane bez djece – jer su prekasno postali spremni za djecu. Zato nerijetko vidimo da mnogi pojedinci, pa i mladi i stariji parovi, u šetnju vode ‘kućne ljubimce‘ umjesto djece i unuka. I da im budu što sličniji nepostojećoj djeci i unucima, onda te kućne ljubimce obuku u razne kaputiće i odijelca. No, to ipak nisu djeca nego samo: ‘obučeni peseki i mački‘.

Nedavno je bila rasprava na Internetu o tome da li pas spada u člana obitelji. Naime, jedna je učiteljica dala djeci zadatak da pišu o svojoj obitelji… pa je jedno dijete napisalo da je njihov pas član njihove obitelji. Onda je učiteljica ispod zadaće napisala da pas nije član obitelji nego da je on kućni ljubimac. I mnogi su napali učiteljicu da mrzi životinje… da je djetetu srušila njegov svijet ljubavi prema životinjama… Pa smije dijete iz raznih razloga misliti da je pas stvarno član obitelji, ali ga se mora ispravno poučiti da to nije tako. Može se kućne ljubimce jako voljeti, brinuti se za njih, ali time oni ipak ne postanu članovi obitelji. Pa onda bi i auto, i svaki predmet, mogao postati član obitelji jer se i auto može voljeti i o njemu se vodi briga.

Sv. Josip je velikan vjere i ljudskosti, ali je takvim postao svojom malenošću i poniznošću pred Bogom. Samo ime ‘Josip‘ znači ‘Bog će nadodati‘. Josipov je život sav bio u znaku ‘Božjeg nadodavanja’. A da bi Bog mogao nadodati, Josip je trebao biti predan Bogu, živjeti s povjerenjem u Boga. Iz škrtih biblijskih opisa života sv. Josipa znamo da je bio spreman odreći se svojih planova. Bio je svjestan svoje nedostatnosti, ali je bio svjestan i Božje veličine. To je i nama poziv i poticaj da budemo spremni prihvatiti Božja nadahnuća kako bi i naše sposobnosti bile upotrijebljene u pravo vrijeme i na pravi način.

A podsjetimo se još jednom: nije sv. Josipu bilo lako, nisu mu ‘cvale ruže‘ makar je bio s Božjim Sinom Isusom. Ni nama često puta u životu ne cvatu ruže, ne zbiva se sve po našim željama i planovima… na nama je da poput sv. Josipa osluškujemo Božja nadahnuća, oslonimo se na Božju potporu, i onda će nam naše sposobnosti u životnim okolnostima biti dostatne da ispunimo svoj zadatak ovdje i postignemo trajnu sreću u nebu. Sveti Josipe, budi nam u tome nadahnuće i jakost.