Sv. Petar i sv. Pavao – apostolski prvaci

SVETI PETAR I PAVAO

(C-2022)

Kraj mjeseca lipnja svake godine stavlja pred nas poznate nam velikane kršćanske vjere: sv. Petra i sv. Pavla. Sad su zajedno, ne samo u kalendaru nego i u blaženoj vječnosti. A počeci njihova života bili su baš ono suprotni.

Petar je bio neuki ribar koji je u zajedništvu s drugim ribarima lovio ribu i tako prehranjivao svoju obitelj. O toj obitelji ne znamo ništa osim da je imao punicu, koju je Isus jednom čudesno ozdravio. Dakle je imao i ženu, a valjda i djecu jer je za židovske obitelji bila sramota ne imati djecu. Nerijetko se to smatralo i ozbiljnom Božjom kaznom za neki teški grijeh. Danas ako nije sramota imati više djece, a to svakako nije moderno ni poželjno. Zato se kuće polako, a sve brže prazne.

Pavao pak je bio najprije učenik, iz Svetoga pisma poznatog nam učitelja Gamaliela, a onda je i sam postao učitelj. Dakle, obrazovani čovjek svoga vremena. Dobro je on poznavao Sveto pismo Staroga zavjeta. Stari zavjet je bio temelj i društvenog i vjerskog života židovskog naroda. Židovski narod nije imao neke posebne civilne zakone nego su propisi, zapovijedi i zabrane iz Biblije uređivale svakodnevni život ljudi.

Petar je upoznao Isusa na svom poslu: prilikom jednog ribarenja. Tom prilikom se i osramotio zajedno sa svojim kolegama ribarima: te noći nisu ulovili ništa. A onda je po Isusovu naputku ulovio puno, prekomjerno puno. I umjesto da uživa u bogatom ulovu, on to sve ostavlja i polazi za Isusom koji ga zove u ‘ribarenje ljudi’.

Pavao je također upoznao Isusa na svom poslu: u progonu kršćana. I on je na tom putu progona doživio potpuni neuspjeh: srušen je na zemlju i od jake svjetlosti je oslijepio. On, koji je već puno kršćana strpao u tamnicu, biva ponižen pred svojim pratiocima: moraju ga podići sa zemlje i za ruku voditi. Umjesto da ulovi kršćane, sad je on bio ulovljen: moćni progonitelj trebao je pomoć ljudi.

A malo prije smo u 1. misnom čitanju čuli kako je Petar dospio u tamnicu iz koje ga je Bog čudesno oslobodio. Tako čudesno da je mislio da se to zbiva samo u viđenju, a ne i u stvarnosti. I trebalo je neko vrijeme Petru da shvati da je stvarno oslobođen iz tamnice bez pomoći ljudi. On zna da mu je pomogao anđeo poslan od Boga da ga ‘izbavi iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod’. Eto tako je postupno Petar napredovao u vjeri da ga kroz životni zadatak koji mu je namijenio Isus vodi sam Bog, a on treba uložiti i sebe, svoje sile. To može i treba biti i nama poticaj da uložimo svoje sposobnosti, svoje sile, u vjeri da će to Bog poduprijeti i dovesti nas do uspjeha.

U 2. misnom čitanju iz Poslanice Timoteju susrećemo apostola Pavla pri kraju njegova i životnog i apostolskog puta. Pavao vjeruje da njegov trud u širenju radosne vijesti – evanđelja – pred Bogom neće proći nezapaženo. Izražava se slikovito: da mu je pripravljen vijenac pravednosti koji će mu Bog dati. Naime, pobjednici u raznim sportovima onoga vremena dobivali su za nagradu vijenac od cvijeća ili lovora, pa Pavao koristi tu razumljivu sliku ljudima svoga vremena.

I konačno, u evanđelju smo čuli Isusovu anketu o tome što ljudi o njemu govore. Pozornom uhu nije promaklo da su njegovi učenici spremno odgovarali iznoseći razna mišljenja ljudi. No, kad je trebalo odgovoriti na pitanje ‘tko je on za njih’, nastao je tajac – tiho su bili. Tiho su bili svi osim jednoga: Petar odgovara neobično točnim odgovorom. Po tom odgovoru Isus je kao čovjek razumio da je Petar pod posebnom Božjom brigom i to mu je otvoreno rekao. Malo pojednostavljeno rečeno: nisi ti do toga došao svojom pameti nego ti je to objavio Otac nebeski.

Pa kad je Petar pod tako posebnom Božjom brigom, Isus mu daje i posebnu službu: bit će Stijena na kojoj će počivati Isusova zajednica vjernika – uskoro prozvana Crkvom. I tom zajednicom Isusovih vjernika Petar neće upravljati samo kao neki poslovođa, raspoređujući poslove i zadatke pojedinim članovima, nego će njegovo djelovanje biti uvaženo i na nebesima – dakle pred Bogom. U tom trenu Petar sigurno nije razumio što se tu zbilo, čime je to imenovan, tek će po primitku Duha Svetoga biti sposoban ispunjavati povjereni mu zadatak.

I tako je to do danas: biskupi kao nasljednici apostola i pod vodstvom Petrova nasljednika Pape već dva tisućljeća upravljaju Crkvom da živi božanske vrednote u promjenljivim prilikama svijeta i ljudi. I vrata paklena, dakle sve zlo svijeta, neće to moći srušiti. Mogu mučiti, mogu i jako mučiti, mogu i ubijati Isusove učenike nekog vremena, ali će njegova zajednica – Crkva – trajati do svršetka ovog i ovakvog svijeta.

Dakle, u dobroj smo grupi ljudi, u dobroj smo zajednici. Doprinesimo i mi svoj dio da ta zajednica bude bolja, da bude što više prepoznatljiva kao zajednica Isusovih učenika. Drugim riječima: budimo Kristovi, budimo kršćani imenom i životom.