Svaka nedjelja je ‘mali Uskrs’ i obiteljski blagdan

BIJELA NEDJELJA

(B-2011)

Sama događajnost Uskrsa i njegove posljedice za naš život su tako velike da ga kršćani slave doslovce svake nedjelje, a crkveno liturgijski svečano cijeli tjedan od Uskrsa do Bijele nedjelje, koja je danas. Uskrs u sebi spaja Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. To je Isusova pobjeda nad zlom, nad grijehom i nad smrću i to pobjeda koje su dionici i svi oni ljudi koji prihvate Isusa Krista. Ljudsko uključivanje u Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću ostvaruje se na krštenju, a onda naš daljnji život poslije krštenja potvrđuje ili kvari to naše uključivanje u Isusovu pobjedu. Pritom je utješna spoznaja da svi naši promašaji i grijesi u životu nisu naše trajno isključivanje iz te Isusove uskrsne pobjede nego se mi ljudi možemo svojim kajanjem i Božjim velikodušnim praštanjem ponovno vratiti uskrslom Kristu od kojega smo se kroz život grijesima udaljavali. Obraćeni razbojnik na križu nam pokazuje da je taj povratak moguć i u zadnjim trenucima zemaljskog života… a neobraćeni razbojnik na križu nas također opominje da je moguće ustrajati u zloći do konca svoga zemaljskog života. A i apostol Toma, koji je zbog svog odbijanja da prihvati svjedočenje drugih apostola prozvan ‘nevjerni Toma‘, također nam je primjer kako se od Krista može za čas ‘otići‘, ali ga se ne mora trajno napustiti!

S Isusovim uskrsnućem se rodilo kršćanstvo. Da Isus nije uskrsnuo ne bi bilo ni nas kršćana. Ne bi bilo kršćanstva, ne bi bilo kršćanskih blagdana, ni kršćanske kulture, a i za postojanje samoga Isusa jedva da bi se znalo. Prvi su kršćani toga bili mnogo svjesniji nego mi današnji kršćani, koji često Uskrs svodimo na neke običaje, a zanemarujemo njegov – pazite sad ovo – revolucionarni sadržaj. Uskrsnuće Isusovo je ‘revolucija nad revolucijama‘ napisao je jedan biskup u svojoj uskrsnoj poruci. Objasnio je taj biskup i zašto je tako neobično nazvao Isusovo uskrsnuće. Svaka revolucija ide za tim da svrgne staro, dotrajalo, nehumano, a uspostavi novo, perspektivno, čovjeka dostojnije. Ako je to smisao i cilj svake revolucije, onda je Uskrs, kojim se slavi uništenje smrti i rođenje novoga čovjeka, doista ‘revolucija nad revolucijama‘. Prvi  su se  kršćani, koji su osjetili tu veličanstvenu i pretvorbenu moć Isusova uskrsnuća, željeli spominjati tog čudesnog događaja svakih osam dana. I to zato jer ih je susret s uskrslim Isusom rodio za novu nadu i dao im novu snagu za život u skladu s tom nadom. Tako je ustanovljena nedjelja kao spomendan Isusova uskrsnuća, jer je upravo tog dana u tjednu Isus uskrsnuo.

Budući da je Isusovo uskrsnuće ujedno i temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća razumljivo je da su kršćani željeli taj dan osloboditi od posla i svega onoga što čovjeka opterećuje. Zato je nedjelja ujedno postala dan zajedništva čovjeka s Bogom i zajedništva ljudi međusobno. U tom smislu je svaka nedjelja kao ‘mali Uskrs‘ i obiteljski blagdan. Tako je nedjelja dan kada nastojimo u svojim srcima osjetiti radost i oslobađajuću snagu Isusova uskrsnuća živeći taj nedjeljni dan opuštenije i radosnije nego što živimo ostale dane u tjednoj svakodnevici. Zato nedjelja nekako spontano vodi vjernika prema crkvi, kako bi ondje, s onima koji isto vjeruju i žive, zahvalio Bogu koji nas je po Isusu rodio na novi život, i isto tako nas nedjelja vodi prema našim bližnjima u želji da im izrazitije posvjedočimo svoju blizinu i ljubav.

Uvijek je bilo i bit će onih koji će na govor o uskrsnuću tijela reagirati ruganjem i podsmijehom. Isto će tako neprestano pokušavati naći i ponuditi alternativu, iliti drukčiju ponudu uskrsnuću, a time i kršćanstvu: koje s vjerom u uskrsnuće stoji i pada. To je na djelu i danas kada mnogi promiču učenje o ‘reinkarnaciji‘ ili jednostavno niječu bilo kakav čovjekov život poslije smrti. Ne jednom čuo sam i na svoje uši opravdanje za nevjerovanje u uskrsnuće naših pokojnika, pa onda i nas samih: ‘kako se još nitko nije vratio s onoga svijeta pa rekao kako se tamo živi‘. A čega se to onda mi na Uskrs spominjemo i što to blagdanom Uskrsa slavimo?! Jer, stvarno se Jedan vratio, vratio se i rekao kako se tamo živi, ali je to tako nevjerojatno za naše uši da to ljudi lako čuju i prečuju. Eto, uskrsli Isus se vratio među ljude i rekao im je kako je ‘otišao pripraviti nam mjesto, da i mi budemo gdje je on‘.

Novost uskrsnog života počinje već ovdje i ostvaruje se u punini u vječnosti. Da bismo uskrsnuli na vječni život poslije smrti, moramo već sada živjeti i djelovati kao uskrsnuli ljudi. Posebnost učenja o uskrsnuću je u tome da se tvrdi i vjeruje kako će vječno živjeti ne samo duša nego i tijelo koje će uskrsnućem biti preobraženo. Zato kršćanska vjera potiče na poštivanje i ljudske duše i ljudskog tijela – jer čovjek i jest ‘jedinstvo tijela i duše’. Zato treba reći da ne živi u skladu s kršćanskom vjerom onaj tko bi se brinuo samo za dušu a ne i za tijelo. Zato ne čudi što su kršćani prednjačili u osnivanju bolnica i u unapređivanju gospodarstva, kao što su se zauzimali i za razvijanje školstva i duhovno uzdizanje čovjeka. Plod toga je ono što nazivamo kršćanskom kulturom čije plodove danas uživa cijeli svijet.

Cijelom svijetu našega vremena, i svakoga vremena, potrebna je ‘nada‘. Uskrsna evanđelja nam uvjerljivo pokazuju kako nada spašava čovjeka. Kad su na Veliki petak učenici izgubili svaku nadu jer im je Učitelj bio osuđen i razapet, oni su postali strašljivcima koji bi najradije ‘da ih nema‘. Takvo stanje duha može se prepoznati i u mnogim ljudima našim suvremenicima, koji su izgubili svaku nadu pa bi najradije ‘da ih nema‘. Mnogi i govore: ‘zašto da se ženimo ili udajemo i rađamo djecu kad im bude život tako težak kao i nama‘?! Zato moramo čuti i drugu poruku uskrsnih evanđelja kad učenici u susretu s uskrslim Isusom bivaju podignuti i ojačani tako da mogu poći u svijet i drugim ljudima javljati radosnu vijest uskrsnuća i tako te ljude podizati u život koji ima smisla, makar ima i teškoća i nevolja – pa čak i ako se umire.

Kaže se da u današnjem svijetu prevladava ‘sekularizam‘, a to zapravo znači da se čovjek zatvara samo u ‘ovostranost‘. Uskrs govori o onostranosti u koju se dolazi preko ovostranosti. Zato kršćanska vjera ne može prihvatiti ‘relativizam‘ po kojemu je sve u svijetu nekako ‘jednako vrijedno‘. Ne, nije. Jer je važno životom u ovom svijetu postići život u vječnosti. Pa, inače, život na zemlji jednostavno nema smisla. Tada je život na zemlji samo kratki bljesak ‘od ničega prema ničemu‘. Taj život je onda to tragičniji što čovjek to ‘zna‘ a ne može si pomoći, a to ga ipak u dubini njegova bića ne zadovoljava: čovjek bi ipak htio vječno postojati.

I tu je naša uloga kršćana u današnjem svijetu: da ljudima ponudimo i posvjedočimo novu nadu. Zato mi kršćani ne možemo i ne smijemo biti ‘malo kršćani‘ pa ‘malo nešto drugo‘.

Uskrs zbližava ljude, oslobađa od tjeskobne zabrinutosti. Uskrsna nas vjera obvezuje na preobražavanje stvarnosti u kojoj živimo i na stvaranje novih oblika zajedništva.

Isusov zemaljski put završava sasvim nepredvidivo: kako za njegove prijatelje tako i za neprijatelje. Prijatelji nisu očekivali da će On morati sramotno umrijeti na križu, a neprijatelji nisu očekivali da je toliko božanski žilav, pa da ga čak ni sramotni užas križa ne može dotući. Pa i sada, sve do našeg vremena, taj Isus nije toliko odsutan da bi njegovi protivnici mogli ‘imati mira‘; a nije niti toliko prisutan koliko bi njegovi učenici to htjeli da bude. Zato se i jedni i drugi često žaloste. Tako Isusovi neprijatelji i dandanas pokušavaju zabraniti isticanje i nošenje križeva, a Isusovi prijatelji ga pokušavaju nekako u potpunosti prizvati u ovaj svijet. Na spomen Isusa Krista lako se uzburkaju emocije: kako prijatelja tako i neprijatelja.

Tu smo svake nedjelje jer smo prijatelji uskrsloga Isusa. Zato mi kršćani premda naoko isto ipak posve drukčije živimo i svoje radosti i svoje teškoće. Nije nam sve jednako drago, nije nam sve jednako poželjno niti planirano, ali sve u životu ipak je naše putovanje prema vječnosti. Ako i nije lako, a ono – ima smisla.