Sve mora biti podređeno čovjeku tako da se ostvari za vječnost

9. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2018)

U razna vremena razni ljudi imaju razne probleme i teme o kojima raspravljaju. Nekad to čine nježno i obzirno, a nekad žustro i grubo. To iskustvo valjda ima i svatko od nas: kako na osobnom planu tako i u praćenju medija: radija, televizije, novine, a u novije vrijeme i Interneta. Tako je ovih dana kod nas konkretno bilo puno govora i rasprava oko potpisivanja peticija za održavanje referenduma. Malo od tih rasprava je bilo nježnih i obzirnih, a puno više žustrih i grubih.

U Isusovo vrijeme nije bilo peticija i referenduma, ali je sigurno bilo žustrih rasprava: o raznim temama i raznim problemima. Tako smo danas u evanđelju čuli upit Isusu, ali upit koji je zapravo više bio prigovor: zašto se njegovi učenici ne drže važećih propisa o ponašanju u subotu. I Isus i njegovi učenici zasigurno su znali za te propise i nije nam posve jasno zašto se toga nisu držali. Možda zato jer su bili jako gladni, a možda i zato jer su mislili da je to ‘sitnica‘ kojom ne krše te propise.

U 1. misnom čitanju smo čuli vrlo opširni propis o svetkovanju subote. Propis je obvezivao ne samo ljude: gazde i sluge, domaće i strance, nego i životinje. Sveti pisac podsjeća Židove na njihovo višestoljetno iskustvo života u egipatskom ropstvu pa im pokazuje koja je blagodat subotnjeg počinka koji mogu živjeti u svojoj domovini. Dok su kao robovi boravili u tuđoj zemlji, u Egiptu, tada nisu imali niti jednog dana u tjednu počinka nego su radili svaki dan. Samo su vremenske prilike, odnosno neprilike, bile ‘mala pomoć‘ da se nekoga dana nije moralo raditi. Takvu svakodnevnu muku morali su živjeti jer su bili robovi. Sad kad su ušli u slobodu vlastite domovine i nisu više bili robovi, Bog ih potiče da stvarno i žive kao slobodni ljudi koji su sposobni šest dana u tjednu priskrbiti si sve potrebno za život tako da sedmi dan mogu ‘odmarati‘, uživati plodove svoga rada i Bogu zahvaljivati za sve dobro koje imaju.

A mnogi ljudi našeg, tzv. suvremenog vremena, od slobodnih ljudi opet dobrovoljno postaju robovi: i robovi rada i robovi svojih prohtjeva. Mnogi više ne paze niti na vlastito niti na tuđe ljudsko dostojanstvo. Profit ili zarada jedino je božanstvo kome se služi u našem vremenu. A moglo bi se reći i ovako: ‘Pa kakav si to gazda, kakav si to radnik, ako ne uspiješ u šest dana obaviti sve što trebaš za normalan život? Kakav si to čovjek ako ne uspiješ u šest dana kupiti sve što ti treba za dan nedjeljnog počinka‘? Odgovor je jednostavan: nemaran si ili nesposoban.

Poslužimo se opet sportskim primjerom: pravi, jaki klubovi riješe utakmicu u redovitom vremenu i ne treba im tzv. ‘sudačka nadoknada‘. To su rijetke prilike i rijetke potrebe za prave klubove. Tako bi i za prave ljude, prave radnike, nedjeljni rad i nedjeljna kupovina trebale biti tako rijetke prilike da ih zapravo i ne bude. Osobito nedjeljna kupovina.

Nismo čuli da bi Isus negirao propise o kojima govore farizeji, nije rekao da su oni nepotrebni, nego je na jednom primjeru – primjeru kralja Davida i njegovih pratioca – pokazao da postoje situacije u životu kad se ne treba ‘slijepo‘ držati propisa. Isus je uzeo za primjer kralja Davida valjda zato jer je on bio vrlo cijenjen i u krugu farizeja – koji Isusu i postavljaju to pitanje – pa im tako govori da oni svejedno i dalje cijene kralja Davida, makar je očito kršio jedan propis. Jer nije to činio iz obijesti nego iz potrebe. Vrlo vjerojatno ni ti farizeji ne bi ovako prigovarali Isusovim učenicima da nisu baš njegovi učenici. Vjerojatno su se malo bojali direktno prigovoriti Isusu, pa su to učinili onako ‘zaobilazno‘: preko njegovih učenika. Kao da su mu htjeli reći: ‘Eto, ti ih učiš, ti si m šef, a gledaj kakvi su, gleda što oni čine‘!

Tim primjerom kralja Davida Isus prenosi poruku i farizejima i svima nama: dobri propisi, koji se u redovitim prilikama trebaju držati, gube svoju važnost i obvezu u osobitim prilikama: onda kad se njihovim kršenjem spašava veća vrijednost. I taj svoj podsjetnik na čin kralja Davida Isus je završio zaključkom: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“ Drugim riječima, po važećim propisima traženi dan odmora od posla – za Židove je to bila subota, a za nas kršćane nedjelja zbog Kristova uskrsnuća u nedjelju – ima svrhu kako bi se čovjek mogao posvetiti i duhovnim vrednotama: Bogu, obitelji, prijateljima, kulturi, zabavi. Jer čovjek ipak nije samo biće koje radi, hrani se i spava, nego je biće koje ima i svoje duhovne potrebe koje mu: i rad, i hranu i spavanje pretvaraju u trajnije vrijednosti. Mi ljudi moramo raditi, moramo se hraniti i moramo spavati ali nam to nije krajnji doseg, to nam je put, to su nam važna i pomoćna sredstva da ostvarimo svoj konačni smisao postojanja: vječni život u nebu.

Da bi farizeji, a i svi ljudi, bolje shvatili o čemu se tu radi Isus je svoj nauk potvrdio čudom liječenja. Svi mi kažemo da je najvažnije u životu ‘biti zdrav‘. To kažemo osobito onda kad smo bolesni. Kad pak smo dugo zdravi, onda imamo i puno više raznih potreba. Prije izlječenja Isus je pitao farizeje: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ Na to pitanje farizeji su odšutjeli. To je Isusa jako ražalostilo. Isus to isto pita sve ljude. I nas danas Isus to isto pita. Mi bismo vjerojatno odgovorili da je dopušteno: činiti dobro i život spasiti. Odgovor bi bio takav valjda zato što od malih nogu slušamo o Isusovim postupcima, pa nam je negdje u ‘kutu pameti‘ ostalo njegovo učenje da se ‘dobro smije uvijek činiti‘. A zlo nikad: ni abortusom ni eutanazijom!

I onda su se dogodila dva čuda: prvo čudo ozdravljenja i drugo čudo tvrdoće srca, čiste zločestoće. Pazimo: Isus je čovjeku povratio zdravlje, a oni ‘snuju kako da ga pogube‘.

Nevjerojatna i zato neočekivana suprotnost: na veliku dobrotu velika zloća! Ti farizeji su toliko mrzili Isusa da mu nisu mogli uzeti za dobro niti to da je čovjeka čudom ozdravio. Jednostavno rečeno: ne može Isus učiniti toliko dobra, koliko ga neki ljudi mogu mrziti! I onda i danas! Kad nama kršćanima stalno predbacuju pogreške kršćana u nekim prijašnjim vremenima, a praktički nikada ne spomenu istinsku promjenu na bolje, promjenu koju su kršćani donijeli u ovaj svijet svojim djelovanjem. Npr. takozvana ‘ljudska prava‘ o kojima mnogi toliko govore proistječu iz kršćanskih vrednota – druge religije ih ne spominju – a i obrazovanje ljudi ozbiljno je započelo u školama koje su kršćani osnovali.

Eto, to je poziv i poticaj i svakom kršćaninu našega vremena – i meni i tebi – da u svom malom svijetu ostavimo više ‘trag dobra‘ nego ‘trag zločestoće‘.