Sveta Obitelj – uzor kršćanskim obiteljima

SVETA  OBITELJ

(B-2023)

         Kad se rodio kao malo dijete u ljudsku obitelj Bog je toj obitelji dao važnost i priznao odgovornost. Zbog toga kršćani već dugo vremena prvu nedjelju nakon Božića slave kao Nedjelju sv. Obitelji: Isusa, Marije i Josipa. Po toj nedjelji sv. Obitelji kršćani su svake godine pozvani da svoj obiteljski život oslanjaju na Boga. Na Boga kao najstabilniji potporanj obiteljskog života. “Brak nije djelo slučaja ili plod razvitka nesvjesnih prirodnih sila. To je mudra Stvoriteljeva ustanova, kojoj je svrha da se u čovječanstvu ostvaruje njegova zamisao ljubavi.” – tako je o braku i obitelji pisao papa Pavao VI. u enciklici Humanae vitae.  ‘Brak nije djelo slučaja nego mudra Stvoriteljeva ustanova‘ – to je bitni  kršćanski stav o braku i obitelji.

Netko je rekao: “Tragedija današnjeg čovječanstva je u tome  što toliki ljudi jure svijetom u lovu za srećom, novcem, bogatstvom, a ni ne slute da su je ostavili i zaboravili kod kuće u svojoj obitelji.” Neki to, na žalost, spoznaju tek kad su izgubili obitelj, tek onda kad im je obitelj razorena, kad je prestala postojati. Unatoč takvim gorkim iskustvima, opet ima dosta ljudi koji uspjeh i karijeru, novac i standard, drže važnijim od obitelji. Zato danas i oni koji su prešli tridesete godine života kažu kako još imaju vremena oženiti se, udati se – trebaju prije ‘uživati’, provesti se… Čovjek današnjice sumnja u istinske vrednote obitelji, u religiozne temelje na kojima počiva istinska obiteljska sreća. Čovjek današnjice podcjenjuje veličinu i ljepotu očinstva i majčinstva. Sve se više ističe osobna sloboda u ljubavi, pa  ‘slobodne’ ili još točnije divlje i pokusne zajednice suživota niču posvuda. Zanimljivo je da to ne smeta čak ni kršćanima dok se iz te veze ne rodi dijete koje bi trebalo krstiti, ili pak dok netko iz takve ‘veze’ želi kumovati. Onda se čude “kak’ to ne ide, a oni su tak dobri kršćani, jedino se ne stignu vjenčati…”

Zato opet treba reći: za kršćane obitelj nije djelo slučaja nego mudra Stvoriteljeva ustanova da se u čovječanstvu ostvaruje Božja zamisao ljubavi. Dakle, ako priznajemo da je čovjek stvoren na Božju sliku, da ima vječnu perspektivu, onda i obitelj ima veliku vrijednost i uzvišen cilj.

Obitelj je umijeće ljubavi, a ta ljubav ovisi o umijeću života, o umijeću da budeš svoj čovjek: da budeš ono što jesi, te da uvijek težiš za boljim.

Obitelji žive u kućama ili stanovima. Ali nije svaka kuća dom, nije svaki stan dom. Da bi kuća ili stan postali dom – potrebno je da se u njima živi složno! Dom je kuća gdje roditelji vole djecu, dom je kuća gdje djeca poštuju roditelje. Sigurnost kuće jest cigla, beton i željezo – a sigurnost doma jest obitelj u kojoj ima ljubavi i poštovanja. Ako se malo ozbiljnije počne razmišljati o ovome, onda se primijeti kako današnje obitelji u mnogim slučajevima jako puno materijalnoga ulažu u svoje kuće i u svoju djecu. Kuće se pune uređajima i strojevima, djeci se nabavljaju mobiteli, kompjutori, televizori… “Imati sve već u djetinjstvu” – to je ideja vodilja mnogih obitelji. Na duge staze to otupljuje čovjeka jer se on više nema oko čega truditi, nema jako za što misliti…

Zamislite si ovo: roditelji se trude svojoj djeci sve pružiti, nerijetko i uz velika vlastita odricanja, a onda na kraju svega toga moraju biti sretni ako im dijete ne ‘zabrazdi’ u drogi. Nakon svega truda i nakon svega novca najvažnije im biva da djeca ne postanu drogeraši. Pa, do takvog ‘uspjeha’, bilo je puno jeftinijih putova. Da, sretni su roditelji koji si takvu situaciju moraju zamisliti, neki je već imaju u vlastitoj kući.

Psihologija i pedagogija kažu kako dijete uči od svojih roditelja. Dijete ima sposobnost za govor, ali nikada neće govoriti ako ga netko tome ne pouči; dijete ima sposobnost za hodati, ali neće nikada hodati ako ga netko i tome ne pouči… Jednako tako dijete ima sposobnost poštivati Boga i ljude, ali nikad to neće činiti ako ga netko ne pouči. Nisu danas tako rijetki roditelji koji su potpuno zapustili odgajati svoju djecu – tu ulogu su prenijeli na škole, na državu, neki i na Crkvu kao zajednicu vjernika. Zato se onda čuju prigovori i povici na državu, na Sabor, ‘zašto ne donesu takve zakone… zašto ne zabrane ovo…? Zar mislite da bi zbilja, čak i najboljim političarima u Saboru, trebalo više stati do odgoja djece negoli samim roditeljima?! Katolički roditelji bi trebali imati u sebi dovoljno duha i pronicljivosti te otkriti da je odgojiti  jednu osobu, koja je stvorenje Božje, doista nešto veliko i  vrijedno. Za to pak nije uopće dovoljno nauči djecu napamet određene molitve; nije dovoljno niti prisiliti tu djecu da idu na nedjeljnu misu… ako i sami roditelji ne idu, onda djeca jedva čekaju da se riješe tog ‘tereta’. Svjedočenjem života najbolje se odgaja djecu: svjedočenjem opće ljudskih vrijednosti odgaja ih se za ljude, a svjedočenjem kršćanskih vrijednosti odgaja ih se za kršćane. Važno je o vjeri i životnim vrijednostima govoriti riječima, ipak je najvažnije šutljivo i nenametljivo življenje tih vrijednosti u svakodnevnom životu. Ima jedna mudra kineska izreka koja kaže: “Što čujem zaboravim, što vidim zapamtim, što načinim to spoznam”.

Obitelj je zvanje u kojem muž ima odgovornost prema ženi i žena prema mužu, a oboje zajedno prema djeci. Obitelj je zvanje, vrlo odgovorno zvanje za muža i ženu u njihovu domu. Nije svaka kuća dom – dom je kuća u kojoj se živi u ljubavi i slozi: gdje roditelji vole djecu i gdje djeca poštuju roditelje. Neka se u našim kućama živi “kak’ doma“.