Svi sveti možemo i mi biti
S V I S V E T I
(A-2014)
Svaka nedjelja proslavom Kristova uskrsnuća želi u nama ljudima pobuditi svijest našeg dostojanstva koje nam dolazi po tome što smo Božja stvorenja kojima je namijenjen vječni život. To se zbiva svakog sedmog dana u tjednu: dosta rijetko da nam ne dosadi, a opet dosta često da se ne osjetimo zaboravljenima. A današnja svetkovina Svih svetih slavi sve one ljude koji su postigli taj cilj i smisao ljudskog postojanja: vječni život s Bogom i bližnjima. Neki i doista samo neki su službeno proglašeni svetima i tako su nam dani za primjer: kako i u što utrošiti svoje dane, mjesece i godine na zemlji da bi nam vječnost bila u nebu. Da ti svi sveti nisu samo neki izuzetni ljudi s posebnim sposobnostima pokazuju nam riječi apostola Ivana koji u knjizi Otkrivenja piše – kako smo malo prije čuli – da je tih ljudi toliko da čine ‘mnoštvo koje nitko ne može izbrojati‘. Ako bi ti ljudi bili samo neki ‘specijalni izuzeci‘, onda ih ne bi moglo biti tako puno. Ako pak je to ‘neizbrojivo mnoštvo‘, onda nam nije čudno što nismo čuli njihova imena, ali smo čuli što je svima njima zajedničko: ‘Oprali su svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj‘!
Djetinje bi bilo misliti da su ljudi vječnosti doista obučeni u bijele haljine… to je samo slikoviti izraz za njihova djela koja su činili tijekom svojega života na zemlji: djela na kojima nema ‘mrlje‘. Tu bismo možda htjeli izreći prigovor: za neke svece znamo njihove životopise pa nam je poznato da u svom životu baš nisu bili bez mrlje, nisu bili ‘bezgrešni’. Najpoznatiji primjeri su nam vjerojatno sveti apostoli Petar i Pavao. Znamo da se Petar odrekao Isusa, zaklinjao se kako Isusa uopće ne pozna, a kamoli da bi bio njegov učenik. Pavao pak je žestoko progonio kršćane koji su vjerovali u Isusa. Obojica su spoznali svoje grijehe, iskreno se pokajali i zadobili oproštenje. Tako nam i brojni drugi sveci, koji su tijekom života na zemlji činili veće i manje grijehe, jasno pokazuju da se doista svi grijesi mogu oprati u Isusovoj ljubavi koja je dokazana prolijevanjem njegove krvi na križu. Eto tako ‘crvena krv’ izbjeljuje haljine, tj. Božja ljubav oprašta ljudske grijehe, te veće ili manje mrlje našega života.
A u današnjem evanđelju Isus je dao upute življenja na zemlji koje pomažu da se postigne i vječni život u nebu. Malko su nam čudne te upute. Mi si često puta mislimo da su te riječi više dane za utjehu ‘neuspješnim ljudima’ negoli za stvarno ravnanje po njima. Nešto slično kao riječi koje se vežu uz olimpijske igre: ‘Važno je sudjelovati, a ne pobijediti‘. Ipak znamo da sportska povijest piše i dulje pamti samo pobjednike … obični sudionici su već za tri dana zaboravljeni. A nije tako samo u sportu, tako je na mnogim područjima ljudskog života. Po našim ljudskim mjerilima je to doista tako: mi cijenimo pobjednike. No, valja nam se opet sjetiti da naša ljudska mjerila nisu ‘sva mjerila‘, nisu mjerila za cjelokupnu stvarnost života. To nije samo utješno, to je i istinito – a onda je i utješno.
Svi sveti nam govore da je evanđelje moguće živjeti. I kada susretnemo takve ljude koji po evanđelju žive – a ima ih i danas – onda nam evanđelje postaje blisko, premda nam je djelovalo tako zahtjevno i nemoguće za ostvariti.
Isusova blaženstva, koja nam donosi današnje evanđelje, su upućena ljudima siromašna srca koji se znaju radovati i onda kad su im oči zalivene suzama; blaženstva su upućena ljudima koji su u sebi sačuvali Bogom vođenu čežnju u borbi za pravednost i onda kad se čini da ona gubi u svijetu u kojem se živi; blaženstva su upućena ljudima koji vide grubost koja im se nanosi, a ipak žive blagost i opraštaju. Da, ima, stvarno ima takvih ljudi i u našem svijetu i u našem vremenu… ali o njima ne bruje mediji, njih ne zamjećuju oči i uši ovoga svijeta.
Svi sveti su evanđelje pretvoreno u djela, u konkretne živote pojedinih ljudi. Svi sveti nam govore da je moguće i danas živjeti evanđelje u svojim životnim okolnostima i sa svojim životnim sposobnostima kojima nas je Bog obdario. Svi sveti su pokazatelj da Bog ljude voli, svi sveti su i pokazatelj da ljudi Boga vole.
Za biti svet dovoljno je biti normalan čovjek: čovjek koji voli Boga i ljude. Svetkovina Svih svetih svjedoči o mnoštvu ljudi koji su prošli putovima svetosti kao i o onima koji te putove još prolaze. Svetim ljudima je normalno stazama života hoditi kao ljudi posvećeni Bogu. Takvim nas je Bog stvorio i takvima nas želi imati.
Isusov govor na gori nam nudi putove i načine svetog života. Mogli smo primijetiti da se svetost ne nudi savršenima, bogatima, nasilnicima i vlastodršcima nego siromašnima, krotkima, gladnima i žednima pravednosti, progonjenima, i na bilo koji način obespravljenim ljudima.
Zašto su takvi ljudi u prednosti? Pa valjda zato što zbog svojih životnih okolnosti osjećaju da trebaju Boga. Ljudi koji su puni svega jednostavno lakše zaborave na Boga. A bez Boga čovjek je doista kratkovjek: izgleda mu da se tek rodio i već mora umrijeti, pa makar je godinama burno živio. Život s Bogom i po Božjem uključuje naše osluškivanje Božjih uputa i oslanjanje na Božju potporu da se upute u djela pretvore, da postanu naš život. To se zbiva svake nedjelje u misnim susretima.
Najdublju i ljudski najrazumljiviju našu povezanost s Bogom sveti je Ivan izrekao riječima ‘djeca se Božja zovemo, i jesmo‘. I pridodao je da ćemo ‘biti Bogu slični‘. Po čemu to? Po vječnom životu u radosti neba. Svi koji to postignu jesu svi sveti.
