Svi sveti – vječno sretni ljudi

S V I   S V E T I

(A-2017)

Od samoga početka ljudskoga roda, slikovito rečeno od Adama i Eve, svi su ljudi usmjereni na postizanje sreće. Tako je to i danas, tako će to posve sigurno biti i do konca svijeta. Bog je u ljude ugradio težnju za srećom jer je i sam Bog, Stvoritelj ljudi, sretno biće. Pritom su putovi traženja sreće veoma različiti: kako za ljude pojedinih vremena tako su ti putovi različiti i za različite ljude istog vremena.

Danas, na svetkovinu Svih svetih mi slavimo ‘sretne ljude‘, slavimo one ljude koji su postigli punu sreću. I njihovi životni putovi do te pune sreće bili su veoma različiti: kako po životnim okolnostima u kojima su živjeli tako i po njihovim sposobnostima po kojima su živjeli.

Odmah na početku zamijetimo kako je poprilično začuđujuće da ni ljudi u raju zemaljskom nisu bili potpuno sretni – pa bili su u raju – nego su tražili nekakav ‘dodatak sreći‘. Onda je svakako manje začuđujuće da ni mi ni naši suvremenici, koji imamo toliko toga u obilju kao da smo i mi u raju, nismo do kraja sretni. A to se vidi po tome da uvijek iznova tražimo neki dodatak sreći. I kad taj dodatak sreći postignemo, jedno vrijeme nam se stvarno čini da smo dosegli željenu sreću. A onda otkrijemo da se u nama rađaju nove želje za novom srećom. Odlično je takvu stvarnost opisao pjesnik Petar Preradović u pjesmi ‘Ljudsko srce’ poznatim stihom: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, Zadovoljno nikad posve nije: Čim željenog cilja se dovreba, Opet iz njeg sto mu želja klije.“ A sv. Augustin je to izrazio riječima: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ Eto, svi sveti su ljudi koji su se potpuno smirili u Bogu.

Dobar put, najbolji put, za postizanje sreće izrekao je Isus u današnjem evanđelju. Vjerojatno nam je bilo zanimljivo, premda i podosta nestvarno, slušati što to Isus govori: „Blago ovima… blago onima…“ Čudne čestitke pojedinim skupinama ljudi! Malo tko od nas i naših suvremenika bi poželio biti u nekoj od tih skupina kojima Isus ovako čestita. Nekako to nije po našoj mjeri, nekako to nije po našim željama i očekivanjima. Mi imamo drukčija mjerila i drukčija očekivanja premda se nerijetko pokažu kao nedostatna, a više puta i posve kriva. I  u tome se očituje naša veličina Božjih stvorova: da smo toliko slobodni da možemo i drukčije željeti i planirati od svoga Stvoritelja. Nešto slično, dakako u manjoj mjeri, događa se i u životu roditelja i djece: i djeca često imaju drukčija mjerila i očekivanja od njihovih roditelja. S tom razlikom da naša mjerila i očekivanja u usporedbi s Božjima nikada nisu bolja, a mjerila i očekivanja djece u odnosu prema roditeljima mogu biti i bolja.

Svatko onaj tko je malo bolje upoznao živote pojedinih svetaca zna da su i brojni sveci za svoga života na zemlji više ili manje ‘lutali’, više ili manje griješili, ali su se uvijek Bogu vraćali. Jedina je Marija, Isusova Majka, od sveg ljudskog roda bila izuzeta od grijeha: od samoga začeća pa do smrti. Ona je bila sposobna na svaki Božji poziv, na svaku Božju ponudu odgovoriti pozitivno. Taj Marijin pozitivni odgovor Bogu nije uvijek bio lagan, bez propitivanja. Najpoznatije nam je Marijino pitanje anđelu Gabrijelu: ‘a kako će to biti‘, ali je Marijin odgovor Bogu uvijek bio pozitivan i s povjerenjem da će Bog njezin život i dalje za nju dobro voditi kad ona prihvati Božji plan i poziv.

Današnji dan je prepoznatljiv i po našim pohodima na grobove naših pokojnika, tako da nerijetko izgleda kao da je danas ‘dan mrtvih‘. A danas je doista dan živih, dan ‘stvarno živih‘ koji više ne mogu ni umrijeti jer su u vječnosti. Mnogi od tih umrlih, posve sigurno i od onih koji su nama osobno poznati, jesu ti ‘svi sveti u nebu‘. Grobovi kraj kojih stojimo nisu mjesta njihovih novih prebivališta nego tek mjesta našeg posljednjeg vidljivog rastanka od njih. Jedino moguća i ujedno najbolja komunikacija nas uz grobove i onih kraj čijih grobova stojimo jest ‘molitva‘. To je način, to je spona zemaljskoga s nebeskim. A sve ono cvijeće i svijeće na grobovima trebalo bi biti tek znak naše zahvalnosti pokojnima i našeg poštivanja svega onoga što su oni za nas učinili dok su s nama ovim svijetom hodili. Mnogo cvijeća i svijeća može biti znak naše velike zahvalnosti pokojnima, ali može biti i znak ‘osjećaja krivnje‘ što te svoje pokojnike nismo za života dovoljno poštivali i život im ljepšim činili. Dakako, da se uvijek prema svakome čovjeku može biti bolji, ali nad grobovima ne možemo ispravljati propuste iz života. Ne možemo sada ukrašavanjem groba popraviti ono što smo prije propustili: dok su naši pokojnici na ovome svijetu živi bili. Možemo se samo podsjećati da prema sada živima, prema sadašnjim svojim bližnjima, budemo bolji, susretljiviji i spremniji na dobra djela i na opraštanje uvreda i nesporazuma. To će onda biti, to onda jest, naš put ovim svijetom prema svetosti koju nam je doseći u vječnosti. Brojni, zapravo neizbrojivi, svi sveti su nam primjer i poziv da je to moguće postići i u našim životnim okolnostima i s našim životnim sposobnostima. Ako je put težak: život na zemlji – a ono je i cilj neizmjerno vrijedan: život u nebu.

Sa svima svetima se u društvu i mi našli.