Tako smo Bogu važni da nas traži
10. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Prošloga četvrtka, na blagdan Tijelova, posvjedočili smo trajnu nazočnost uskrslog Isusa među nama. U posvećenoj hostiji i po nama njegovim vjernicima: hodao je uskrsli Isus našim mjestom da nas ohrabri i podrži u našem svakodnevnom životu. Nakon procesije uskrsli Isus hoda s nama i po nama. Barem bi tako u nekoj mjeri trebalo biti. I misna čitanja današnje nedjelje nose nam poruku da se Bog trajno brine za ljude, ta svoja najvrednija i najljubljenija stvorenja.
Prvu brigu za čovjeka Bog je pokazao, kako smo to čuli u današnjem prvom misnom čitanju, već u raju zemaljskom. Sve je počelo idilično i krasno: Bog je ljude stvorio ‘sebi slične’. A onda je đavao šapnuo ljudima da ih je Bog u nečemu jako prikratio: jesu u raju, ništa im ne fali ali oni ne mogu odlučivati: što je dobro i što je zlo. I na nagovor đavla ljudi su posegnuli za ‘plodovima spoznaje dobra i zla’. I umjesto da se osjete velikima i slobodnima, osjetili su se ‘golima’. I ne toliko tjelesno golima koliko golima u svojoj opstojnosti. I umjesto da priznaju svoju pogrešku, i zamole Boga za oproštenje, ljudi su se jednostavno htjeli skriti pred Bogom. Rekli su sami zašto su to učinili: spoznali su svoju golotinju. Tjelesna golotinja ovdje je samo izričaj one unutarnje ogoljelosti krhkoga čovjeka ako i kada ne prijateljuje, baš ono ako ne ‘druguje’ s Bogom. Onako na prvo čovjek bez Boga izgleda jak i slobodan: ne mora se pokoravati nikomu i ničemu, pa ni samome Bogu. Čovjek želi sam odlučivati što je dobro i što je zlo. No, zbog svoje sebičnosti u tom odlučivanju događaju se razni promašaji: uvijek na štetu čovjeka. Ono što na ‘kratke staze’ izgleda kao pobjeda i oslobođenje, na ‘duge staze’ postaje promašaj i ropstvo grijehu.
No, čovjek premda je krhko stvorenje, i grešno, može se mijenjati i na bolje i na gore. Može se popraviti, a može se i pokvariti. Zato Bog Stvoritelj odmah nakon čovjekova udaljavanja od njega tom čovjeku obećaje Spasitelja. Čovjek može biti i nevjerojatno dobar i nevjerojatno zločest. I to može mijenjati više puta u životu. Sotona, koji je čovjeka nagovorio na otpad od Boga, je tako velik u svojoj sebičnosti da se ne može mijenjati i zato trpi trajnu kaznu svoje udaljenosti od Boga. Ipak je u toj svojoj krajnjoj zloći Sotona slab pred Bogom, Spasiteljem čovjeka. O tome nam na slikoviti način pripovijeda današnje 1. misno čitanje: Spasitelj će Sotoni satirati glavu, a Sotona će u svom djelovanju moći dosegnuti tek njegovu petu. Biblijski je to slikoviti opis Božje jakosti i đavlove slabosti. A znamo da je neusporediva važnost glave i pete u čovjeka. A čovjek je nekako u sredini: i može se opredijeliti za Boga ili za đavla. I još nešto: tijekom života to može mijenjati: i ne samo jednom, i ne samo dvaput, to može činiti često. Pri tome je važno znati da je uz samu čovjekovu narav puno i raznih drugih, vanjskih čimbenika koji mogu na čovjeka utjecati i mijenjati ga. I na bolje i na lošije.
U evanđelju smo čuli neobičnu reakciju nekih ljudi na Isusovo čudesno djelovanje: optužili su ga da to čini uz pomoć Belzebula, poglavice đavolskog. Onda ih je Isus poučio da se zlo ne može mijenjati novim zlom. Jer to bi značilo da je i u zloći nastala podvojenost… a podvojenost uvijek dovodi do propasti. Pa onda Isus navodi dva primjera takve propasti: razdijeljeno kraljevstvo i razdijeljena kuća. Isus onda dodaje još treći primjer da se kuća jakoga ne može opljačkati tako dugo dok se jakoga ne sveže.
No, sva ta Božja nadahnuća čovjek može odbijati i ustrajati u svojoj zloći. Isus kaže da je to ‘grijeh protiv Duha Svetoga’. Dakle, Bog po nadahnućima Duha Svetoga poziva ljude da prihvate Isusa kao svoga Spasitelja… pa ako ljudi to jednostavno neće čuti, ako to jednostavno ne žele prihvatiti, onda trajno ostaju udaljeni od Boga. Možemo se tu poslužiti i lako razumljivim primjerom: ako netko tko se utapa odbija primiti pruženi pojas za spasavanje… utopit će se. I pritom nije važno da li odbija prihvatit pojas zato što taj pojas tako izgleda kako izgleda ili zato što mu ga je dobacio netko koga utopljenik ne želi i ne može prihvatiti – pa niti onda kad mu dobro čini. I utopit će se svojom krivnjom. U tome mu ne može pomoći ni onaj tko mu pruža pojas. Drugi primjer: kad liječnici savjetuju ljude kako da očuvaju ili povrate zdravlje… pa ljudi to ne žele slušati… jednostavno im nema pomoći. Čovjek koji odbije Boga ostaje sam u svojoj ogoljelosti života i vječnost mu je ružna.
Zato apostol Pavao piše u Poslanici Korinćanima, a to znači i svim kršćanima, svih vremena i prostora – dakle i nama sada – da je naša vjera u Boga vjera koja spasava čovjeka za vječnost. Tako da ni ova korona nije zadnja stvarnost čovjekova života. Uskrsli Isus je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. Kolika pak je to razlika između vječnosti i prolaznosti pokazuje Pavlova usporedba: ‘naš zemaljski dom je kao šator, a nebeski dom je zgrada… vječna na nebesima’. Makar većina nas nije nikada živjela pod šatorima, pa niti onako privremeno – ja jesam: tri mjeseca u vojsci – ipak lako shvatimo razliku trajnosti i čvrstoće šatora naspram trajnosti i čvrstoći zgrade.
Bog nas nadahnjuje i nudi nam da ovaj prolazni život proživimo tako vrijedno da bude nastavljen u vječnom životu.
