Teškoće i nevolje života usmjeruju nas na Boga i vječnost

24. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa-anketara koji ispituje svoje učenike. Najprije ih pita ‘što ljudi govore o njemu‘, a zatim ‘što oni misle o njemu‘. Zanimljivo je zapaziti da Isus niti jednom jedinom riječju ne komentira ‘mišljenja ljudi‘. Isusa zanima ponajviše što ‘njegovi misle o njemu‘. Mišljenja ljudi prenijelo mu je više učenika, a mišljenje samih učenika izrekao ja samo Petar. I premda je Petar dao točan odgovor o tome ‘tko je Isus‘, Isus im ipak brani da o tome ‘tko je on‘ dalje pripovijedaju ljudima.

Naime, Isus je znao da i apostoli i mnogi drugi Židovi očekuju silovitog vođu koji će uspostaviti moćno izraelsko kraljevstvo. U tu svoju službu uspostave kraljevstva taj bi čovjek bio postavljen ‘pomazanjem‘, a to znači da bi ga se  jednostavno uljem pomazalo po glavi i od toga časa on bi bio uveden u svoju službu. Židovske kraljeve su tada pomazivali židovski proroci. Nešto slično kao kad danas predsjednici država polaganjem zakletve na Ustav ili Bibliju također preuzimaju svoju službu. Tako moćnog vladara kakvog su Židovi očekivali trebao bi pomazati sam Bog i Bog bi tog vladara vodio i pomagao u njegovoj službi. Svojim odgovorom Isusu Petar pokazuje svoju vjeru da je upravo Isus taj ‘Pomazanik’.

Da, Isus je doista poslan od ‘moćnoga Boga‘, ali moćnog u ljubavi, moćnog u praštanju, moćnog u podnošenju nevolja radije negoli da on nevolje nanosi drugima. Kako li je to u neskladu s onom ljudskom izrekom ‘da je Bog najprije sebi napravio bradu‘, a s kojom se želi reći poruka da se čovjek najprije treba sam za sebe pobrinuti. A Isus danas govori da Bog djeluje po drukčijoj logici: on je spreman otrpjeti nevolje i poruge; spreman je na odbacivanje onih kojima je došao, da bi na kraju poklonio za ljude ono najvrednije: sam svoj život! Takvo Isusovo djelovanje posve je u skladu s najavom proroka Izaije da će se tako ponašati Spasitelj ljudi kojega će Bog poslati. Čitali su tu najavu proroka Izaije mnogi Židovi, čitali su, ali očito nije prodrlo u njihovo srce to što su čitali. Oni su i dalje očekivali Spasitelja moćnoga koji će pokazati ljudima ‘tko je gazda’ u svijetu.

Rekao je Isus da to umiranje za ljude neće biti ono posljednje u njegovom životu, rekao je da će nakon toga uslijediti uskrsnuće, ali tu zadnju poruku učenici uopće nisu mogli pravo ni čuti a kamoli razumjeti – toliko ih je šokirala najava trpljenja i smrti.

Jer, kako da Božji pomazanik, dakle netko tko je posve Božji, uopće može i pomisliti da bi trpio? Pa valjda je Bog toliko moćan da može svog čovjeka zaštiti od nevolja. K tome je ‘uskrsnuće‘ posve nejasni pojam: još nitko od ljudi nije uskrsnuo. Valjda se nisu ni sjetili da je Isus oživio Lazara. A u konačnici to oživljavanje je samo bila dodatna potvrda da je Isus toliko moćan da svoje ljude može spasiti i od smrti. Ako može spasiti ‘svoje ljude‘, pa onda će to valjda učiniti i za samog sebe – i to tako da niti ne mora trpjeti i umrijeti, pa onda uskrsnuti!

I kako god je apostol Petar mogao biti ponosan što je dao točan odgovor na Isusovo pitanje ‘što oni o njemu misle’, to je vrlo brzo čuo strašnu kritiku na svoj račun: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Nesklad Božjeg i ljudskog provlači se kroz cijelu ljudsku povijest: već je Adam djelovao ‘po svome‘ i umjesto da ga to učini ‘Bogu jednakim‘, to ga je posve ‘ogolilo‘ u njegovu postojanju. Bez Boga je čovjek kratkotrajni putnik ovim svijetom, ‘putnik‘ samo ‘od kolijevke pa do groba‘.

Danas je Isus rekao da taj svoj ‘putnički život’ na ovom svijetu čovjek nikako ne može ‘spasiti‘, spasiti od prolaznosti, ako se ne poveže sa svojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Taj čovjekov ‘prolazni život’ može biti spašen, može biti učinjen vječno sretnim, samo onda ako ga čovjek proživi, ako ga ‘potroši’ za vrednote koje je Isus naznačio i koje je Isus živio na ovome prolaznom svijetu. Takav život na ovome svijetu Isus je nazvao ‘hodom za njim‘ i ‘nošenjem svoga križa‘. No, nama ljudima se često čini da je život na način Isusa Krista za čovjeka premalo ‘atraktivan’, premalo uzbudljiv, monoton… Teško nam se držati Božjih uputa za život… mi bi radije po svome, priuštili si uživanciju do koje možemo doći.

Ima zgodna priča kako je neki čovjek umro i došao pred sv. Petra. Dobroćudni Petar pita čovjeka kamo želi ići: u raj ili u pakao. Ovaj odgovori da bi najprije htio vidjeti gdje se kako živi. I kako su vrata pakla bila bliža, to mu Petar dopusti da najprije zaviri u pakao: tamo su ljudi jeli i pili, plesali, trčali, vikali, skakali… uglavnom, sve je bilo jako ‘živo’. Onda pak Petar dopusti čovjeku da proviri i kroz vrata raja. Odmah je primijetio da je tu vladao mir, čula se pjesma i molitva, bilo je i smijeha… ali sve nekako tiše i skromnije negoli u paklu. I kaže taj čovjek Petru: ‘Ja bih ipak u pakao‘. I odvede sv. Petar čovjeka do paklenih vratiju, ona se otvore i čovjek gotovo utrči u pakao. Kad odjednom opazi da nitko više ne pleše, ne jede niti pije, nema radosnih poklika i dozivanja… nego samo strašna vrućina i jauk i vika ljudi koji se strašno muče. I iznenađen i uplašen upita prvog koga je sreo: ‘A gdje je sva ona ljepota koju je vidio pred desetak minuta‘? Ovaj mu odgovori: ‘Pa to ti je bila samo reklama, samo EPP‘. Koliko puta smo po reklami nekamo otišli i vratili se nezadovoljni…, i nešto kupili, i ubrzo shvatili da nam to ne treba?!

Zato moramo posluhnuti poziv i poticaj apostola Jakova iz današnjeg 2. misnog čitanja da ‘naša vjera postane vidljiva kroz naša djela‘. Drugim riječima: da ne budemo Kristovi učenici samo po tome što smo upisani u pojedine ‘knjige kršćana‘ nego da naš život odrazuje naše ime: da kršćani budemo i imenom i životom. Istina je da smo mi kršćani također samo ljudi, samo ljudi koji mogu i griješiti – nekad više nekad manje – ali ne smijemo biti ljudi koji će svoje grijehe opravdavati: grijesima drugih ili onom tako omiljenom isprikom da se ‘danas tako živi‘. Mi kršćani s grijesima trebamo sasvim drukčije postupati: kajati se za njih, onda dobivati oproštenje kao i Božju potporu da se opet trudimo oko dobra.

Tada i tako ćemo svoj život na zemlji potrošiti za Isusove vrednote, izgledat će kao da smo ga izgubili, ali smo ga onda zadobili po uskrsnuću u vječnom životu neba.