Tko je za nas Isus odgovaramo svojim životom

24. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Za ovaj mjesec u našoj je Domovini najavljen popis stanovništva. Kažu da će biti i internetski i papirnati – pa kako tko može i hoće. Postavit će nam brojna pitanja na koja će svatko slobodno odgovarati. Ne znamo koja će sve pitanja biti niti kakvi će sve odgovori biti. Kako se ono kaže: živi bili pa vidjeli i čuli.

Baš tako smo malo prije čuli Isusovo pitanje njegovim učenicima: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Više je učenika prenijelo Isusu mišljenja raznih ljudi: razni ljudi – razna mišljenja. Dobro je zapaziti da Isus nikako nije komentirao razne odgovore drugih ljudi nego je postavio njemu važno pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Važno je Isusu znati što o njemu misle njegovi najbliži, njegovi učenici koji su od njega toliko toga čuli i vidjeli. Na to pitanje odgovorio je samo Petar, ostali učenici su zašutjeli. Valjda zato jer ni oni sami nisu bili načisto tko je Isus za njih. U svom odgovoru Petar je dao neočekivano dobar odgovor: „Ti si Pomazanik – Krist!“ I umjesto da pohvali Petra što je tako dobro odgovorio u ime svih učenika, Isus je svima zabranio da govore ljudima o njemu.

I umjesto da nastavi kako će on kao Pomazanik – Krist židovskom narodu donijeti oslobođenje, Isus govori ‘kako će mnogo pretrpjeti i biti ubijen, i nakon tri dana ustati’. Na te Isusove riječi Petru se ‘smračilo pred očima’. On je čuo samo najavu trpljenja i smrti, najavu uskrsnuća uopće nije čuo. Petar kao vjerni Židov zna što Židovi očekuju od Pomazanika – Krista, i ta očekivanja se nimalo ne slažu s onim što Isus govori. Zato Petar uzima Isusa na stranu da ga odvrati od takvog razvoja događaja.

Ne znamo što je sve Petar ondje ‘na strani’ govorio Isusu, ali smo vrlo jasno čuli što je Isus rekao Petru, jasno i glasno pred svim učenicima: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“

I onda Isus nastavlja govoriti, ne samo dvanaestorici učenika nego svemu okupljenom narodu, kakav je Božji način djelovanja među ljudima – način na koji on sam djeluje i način na koji će djelovati i svi njegovi učenici: oni onda i mi  sada. Božji je način djelovanja ‘odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i ići za Isusom‘. ‘Odreći se sebe’ valjda znači ‘ne biti sebičan’, ‘uzeti svoj križ’ valjda znači živjeti svoje teškoće s vjerom da se i po njima ide prema uskrsnuću i vječnosti.

Koliko li je to drukčije od onoga što već više od godinu dana svakodnevno čitamo i slušamo: ‘pazi na sebe i druge, odrekni se prijateljstva, čuvaj život‘. A što je Isus rekao u današnjem evanđelju? Rekao je: „Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“

Dakle, mi ljudi nikako ne možemo sačuvati svoj život. Život na zemlji sigurno završava. Ako razvoj medicine omogući da ljudski život u nekoj daljnjoj budućnosti za mnoge potraje i više od stotinu godina, i dvjesto, i to će proći. Možda će ‘dugo trajati’, ali će svejedno ‘brzo proći’. Tako nam već sada vele stari ljudi, ljudi iznad osamdesete: dugo je išlo… ali je sve brzo prošlo.

Isus nudi i poziva na nešto drugo: da se ‘život izgubi poradi njega i evanđelja‘. Izgubiti život može se ovdje prereći i kao ‘ne biti sebičan’. Isus je nedostižni uzor trošenja života za ljude… i to ne samo za dobre ljude nego i za zle ljude. Sjetimo se da je Isus rekao kako se više veseli povratku jedne izgubljene ovce nego brojnim ovcama koje su stalno uz njega. Jer ljudi koji su uz njega su njegovi, u sigurnim su rukama, ali on ljubi i one koji se bune protiv njega, on ljubi i one koji su se udaljili od njega i zove ih k sebi. To je evanđelje, to je radosna vijest koju je Isus donio na svijet.

Takvog Isusa je najavio već prorok Izaija, kako smo to čuli u prvom misnom čitanju, kad je opisao kako će ljudi postupiti prema onome tko im donosi Božje riječi: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.“ Baš tako su ljudi postupali prema Isusu.

A apostol Jakov nas u svojoj Poslanici poziva da naša vjera ne bude samo u riječima nego u djelima – da bude prepoznatljiva. Naši bližnji su najbolji svjedoci koliko je naša vjera prepoznatljiva po djelima: s jedne strane da dobro činimo i s druge strane da se nakon svađa i nesporazuma što prije pomirimo i jedni drugima oprostimo.

Da bismo to lakše mogli činiti, da bismo što više mogli tako živjeti, Isus je pronašao načina trajno ostati nazočan među svojim ljudima, nama kršćanima. To je njegova nazočnost u riječima evanđelja koje se na svakoj sv. misi čitaju. On je nazočan i po svojim vjernicima koji ga životom slijede. Danas ga naša župa osobito prepoznaje u posvećenoj hostiji, tom kruhu koji hrani ljude na ovom svijetu da bi postigli sretan život u vječnosti. Tko se hrani tim kruhom života lakše već ovim svijetom putuje kroz radosti i teškoće.

Danas je naša župa vjernička reprezentacija naše biskupije, reprezentacija koja svojim sudjelovanjem u nedjeljnim sv. misama, a danas i klanjanjem pred Presvetim svjedoči svoju vjeru. Budimo dobra reprezentacija.