Tko se kaje dobiva oproštenje
11. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Božja poruka ljudima ove nedjelje tako je jednostavna: Bog je velik u praštanju, tako velik da se jednostavno raduje kad čovjeku može oprostiti. Uvjet je samo jedan: da čovjek izrazi svoje iskreno žaljenje što je sagriješio. To je ono što mi kršćani obično nazivamo: kajanje. Već se na vjeronauku za prvu pričest uči djecu da nema tako velikog grijeha kojega Bog ne bi oprostio! Jednom drugom prilikom Isus je ipak rekao da ima grijeh koji se ne prašta: to je ‘grijeh protiv Duha Svetoga‘, a to zapravo znači ‘grijeh nepriznavanja grijeha‘.
U praštanju grijeha mi smo ljudi poprilično drukčiji: sebi bismo odmah sve oprostili, ali drugima bi svakako nešto ‘naplatili‘: nečim bi ti drugi ljudi morali uzvratiti. Na tom principu funkcioniraju i svi naši ljudski zakoni: za učinjeno zlodjelo predviđena je određena kazna. Pritom se u obzir uzimaju olakotne i otežavajuće okolnosti, ali kazna postoji. Kod Boga nema otežavajućih ni olakotnih okolnosti, ima samo jedno: iskreno kajanje, a to znači iskreno žaljenje zbog počinjenih grijeha! Tu je još jedno važno znati: Boga se ne može prevariti nekakvim glumljenjem kajanja. Često se može zamijetiti da mnogi ljudi ne razumiju Božje praštanje grijeha u sakramentu ispovijedi. Tako se koji put mogu pročitati ili čuti komentari nevjernika o grijesima kršćana: kako se kršćani mogu ispovjediti i za najteže grijehe, izmoliti ‘tri Očenaša’… i sve je riješeno. Ako u tim komentarima nema zlobe, onda ima očitog nepoznavanja sakramenta ispovijedi. Dakle, Bog sve grijehe posve besplatno oprašta i mi za to ne plaćamo Bogu nikakvu naknadu: bilo kakvom molitvom bilo kakvim činom. Molitve poslije ispovijedi dozivaju nam u pamet Božju ljubav prema nama, jer smo u molitvi više svjesni Božje nazočnosti u našem životu…, a svi dobri čini poslije ispovijedi jesu naše nastojanje da popravimo, koliko je to moguće, loše posljedice učinjenih grijeha.
Za to nam je dobar primjer onaj razbojnik s križa kojemu je bilo oprošteno sve zlo koje je u životu počinio, a više ništa nije mogao popraviti… jer je jednostavno za kratko vrijeme umro. Bilo je dovoljno njegovo kajanje i vapaj Isusu da ga primi u ‘svoje kraljevstvo‘. Onaj drugi razbojnik nije iskoristio niti te zadnje trenutke svoga života… on se samo žalio na situaciju u kojoj se našao i tražio je od Isusa da ga toga oslobodi: nije se kajao za ono zlo koje je počinio i zbog čega se je konačno i našao u ovoj lošoj situaciji. Zanimljivo je kako onog ‘raskajanog razbojnika‘ često nazivamo ‘dobri razbojnik‘. Kako to može biti: razbojnik, a dobar? Dobar je zato što je zadnju priliku života iskoristio da samom sebi pomogne. Drugima više ništa nije mogao pomoći. Onaj drugi razbojnik na križu često se naziva i ‘lošim razbojnikom‘: loš je bio i prema samome sebi. Niti zadnje trenutke života nije upotrijebio za dobro samome sebi!
Dakle, iste životne situacije se mogu različito upotrijebiti: kako ono što se živi tijekom cijeloga života, tako i oni zadnji trenuci prije smrti. Eto, samo zbog Božje nevjerojatne ljubavi prema ljudima dana nam je prilika da i zadnje trenutke svoga života na zemlji upotrijebimo za dobro, barem za svoje dobro u vječnosti: za kajanje i dobivanje oproštenja. Zato je velika šteta i prava nepravda prema ljudima koji su zbog teške bolesti ili staračke slabosti blizu smrti pa im se ne pozove svećenika: da se u ispovijedi izmire s Bogom i ljudima. Najčudnije objašnjenje obitelji ili rodbine bude onda kad nama župnicima kod prijave nečije smrti kažu da nisu zvali svećenika zato da on ili ona ne bi mislili da će umrijeti. Pa ipak su umrli. Za vjernike bi trebalo biti normalno da umru okrijepljeni sakramentima ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja. Najmanje stresno to bude pred Božić i Uskrs i to onda dok još nije ‘duša na jeziku‘. Da, bilo bi to normalno.
Događaj iz današnjeg evanđelja nam pokazuje kako su čudni putovi ljudskog života. Domaćin koji je pozvao Isusa u svoj dom nije tim Isusovim dolaskom bio blagoslovljen… a žena koja je nepozvana upala u taj dom bila je obdarena oproštenjem. Domaćin farizej očito nije pozvao Isusa u svoj dom iz ljubavi prema Isusu nego da mu poraste ugled pred ljudima: jer, eto, vidite, tko k njemu dolazi u kuću… Taj je čovjek bio toliko uvjeren u svoju ‘kvalitetu‘ da ne bi dopustio toj ženi ni da ga dotakne. Zato se je i čudio Isusu da kao ‘prorok‘ nije shvatio tko je ova žena?! Možda mu je bilo i žao što se dao u trošak, a Isus ipak nije ono za koga ga je on držao: nije prorok.
Žena iz evanđelja nije bila opterećena svojom ‘kvalitetom‘, dapače: priznala se grešnicom. Mi samo možemo nagađati o kakvim se grijesima radilo, ali to nam uopće nije niti važno. Očito se sramila svojih grijeha pa joj je pasalo da si je kosom pokrila lice i nije žalila svoju dugu kosu zaprljati prašinom s Isusovih nogu.
Isus je na kraju vrlo jednostavno objasnio ponašanje i svoga domaćina i ove žene: njihovo ponašanje pokazivalo je njihovu ljubav. I što je ljubav veća više je spremna dati, slikovito rečeno, u raznim valutama: i novčano i poštivanjem i ponašanjem. Domaćin se nije držao niti osnovnih pravila ponašanja prema gostu: izgleda da mu je važnije bilo da ljudi zamijete da mu je Isus došao u kuću negoli mu je bilo važno kako će se on u kući ponašati prema Isusu. Ženi koja je nepozvana banula u kuću bio pak je važniji susret s Isusom negoli što će ljudi reći o njoj i njezinom životu.
Evo, danas je u našoj župi podjela sakramenta krizme. To je sakrament završetka uvođenja u kršćansku vjeru s priznanjem i pohvalom da su svi krizmanici u tu vjeru dovoljno upućeni da postane njihov život. Naravno, u toj će vjeri trebati još rasti i sazrijevati, ali temelji su postavljeni. Koliko je u tome ljubavi a koliko samo vanjštine, pokazivat će daljnji život naših krizmanika. Dakako, obitelj najprije a onda i župna zajednica treba ih i dalje pratiti i u njihovu rastu u vjeri pomagati: i kritikom i pohvalom. Dakako – i molitvom.
