Treba s Kristom kroz život putovati da bi ga se moglo uskrslog prepoznati
3. USKRSNA NEDJELJA
(A-2020)
Treća je nedjelja u ovom uskrsnom vremenu kako se ovim svijetom širi radosna poruka da je Isus uskrsnuo i tako pobijedio smrt i otvorio ljudima vrata vječnog života. Ljudsko iskustvo i ljudska pamet nekako se tome protivi. Jer ono što umre je mrtvo. Trajno mrtvo. O tome nam na svoj način pripovijeda i događaj s dvojicom Isusovih učenika na putu u selo Emaus. Mnogi od nas već smo valjda više puta slušali o tom zanimljivom događaju koji opisuje današnje evanđelje. Dvojica Isusovih učenika, za jednoga smo čuli da mu je ime bilo Kleofa, putuju u selo Emaus, udaljeno od Jeruzalema otprilike dvanaest kilometara. Oni su bili Isusovi učenici, i premda nisu spadali u poznatu dvanaestoricu apostola, slušali su divne riječi koje je Isus govorio, svjedočili su i brojnim čudesima koja je činio. Sjećaju se tako da je čak i neke mrtve oživio. I onda kad su se nadali da će tim svojim čudesnim moćima riječi i djela zavladati ljudima, onda se zbilo nešto neočekivano, ljudski posve tragično: završio je sramotnom smrti na križu, razapet između dvojice razbojnika… kao da je i sam razbojnik. Svatko od nas može svojoj mašti dati maha pa si zamišljati čemu sve lijepom su se ova dvojica nadala dok su Isusa zemaljskim putovima pratila. Onaj posebno svečani Isusov ulazak u Jeruzalem – mi bi danas rekli spektakularni – kad su ga na putu pratila i u gradu pozdravljala razdragana mnoštva ljudi, jasno je pokazao da Isus može pokrenuti mase. U koju svrhu? Pa da konačno zbace mrsku okupatorsku rimsku vlast iz svoje domovine. Stvarno je tih dana u gradu Jeruzalemu vladao ogromni zanos i bila su velika očekivanja promjena na bolje. A onda se to sve srušilo kao ‘kula od karata‘. I napustili su Jeruzalem.
Evanđelje nam kaže da su bili snuždeni toliko da nisu mogli ni Isusa prepoznati kada im se na putu pridružio. Bio je Isus živ, i to uskrslo živ, a oni pripovijedaju o njemu kao o umrlom. Vijest koja se stidljivo javlja: da su ga neke žene vidjele živog ne donosi im radost nego zbunjenost. Pa po sebi je stvar jednostavna: kako da netko mrtav bude živ?!
Dobro je zapaziti da ih Isus odmah ne prekida u njihovoj muci nego im dopušta da iznesu svoj jad i muku. Jednako tako ih niti ne prekorava što ne vjeruju ženama koje tvrde da su ga vidjele živoga. Isus im dopušta da postupno rastu u spoznaji da se s njim dogodilo ono što je davno prije bilo najavljeno po starozavjetnim tekstovima Svetoga pisma. Posve sigurno su ova dvojica od prije dosta toga što su sada od nepoznatog stranca slušali znali iz Svetoga pisma, znali su glavom ali ne i srcem, ne i nutrinom svoga bića. Ipak, jedino je slušanje tumačenja svetopisamskih tekstova bilo sposobno i potrebno postupno ‘grijati‘ njihova srca dok su o tome Isusa slušali.
Eto prepoznatljivoga razloga zašto i svi kasniji Isusovi učenici – pa tako i mi današnji kršćani – na svojim susretima s uskrslim Isusom – susretima koje jednostavno zovemo sv. misama ili euharistijom – slušamo odlomke Svetoga pisma. Slušamo starozavjetne najave što će se s Isusom zbivati, i slušamo novozavjetne opise ispunjenja tih najava. Tu možemo potražiti i razloge zašto pokršteni ljudi koji najprije odustanu od nedjeljnih sv. misa postupno prestanu biti kršćani životom. Neki od njih čak i podosta toga znaju, ali ne žive svoje znanje. A onda kad slušanje svetopisamskih riječi zagrije i ljudska srca, tek onda se počne i kršćanski živjeti, a ne samo kršćanima zvati.
Zato je nemogućnost sudjelovanja u sv. misama, u ovom našem posebnom vremenu, osobito teško za sve one kršćane koji su u slušanju Božjih riječi grijali svoja srca da bi mogli kršćanski živjeti. Ako se još i kod kuće odustane od ‘susreta s Božjom riječi‘ barem preko radija i televizije, posve sigurno će zamrijeti kršćanski način življenja tih pokrštenih ljudi. Kad mladi nakon sakramenta krizme prestanu sudjelovati u nedjeljnim sv. misama, pa makar i onako mladenački s pola uha i s pola srca, nije im poslije teško prihvatiti nekršćanski način života. Najočitiji primjer je godinama živjeti zajedno nevjenčano: oženjeni i udate, ali nevjenčani. I to je kažu posve normalno… i ne samo za te mlade nego i za starije, za njihove roditelje i djedove i bake. Ako je normalno, a to sigurno nije kršćanski.
A sv. Petar u svojoj poslanici poziva kršćane da žive ‘bogobojazno‘. A to zato jer Bog svakoga ‘nepristrano sudi po djelima‘. Da to nije nešto nevažno, da to nije šala, kazuju nam riječi apostola Petra da je Isus za ljude ‘svoju krv prolio‘. Znamo da nas povremeno mediji pozovu i podsjete na važnost i potrebu darivanja krvi kako bi ona mogla biti spasonosna za ljude u potrebi… i kažu da je to vrhunsko plemenito djelo. Konačnu vrijednost i smisao ljudskoga života na zemlji jest vječnost koja nam je otvorena i pokazana Isusovim uskrsnućem. Dakle je naš život putovanje ovim svijetom u svijet vječnosti. Putujmo zajedno s uskrslim Kristom i našim bližnjima tako da nam ta vječnost bude sretna, da bude nebo.
