Trošimo svoj prolazni život za život vječni
33. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Ne tako rijetko možemo čuti od sudionika raznih natjecanja kako su pod posebnim pritiskom kad vrijeme istječe, a s do tada postignutim rezultatom nisu zadovoljni. Neki se ipak na kraju vesele jer su u posljednjim trenucima uspjeli ostvariti željeno, neki drugi pak su i na kraju tužni jer nisu uspjeli.
Ovih dana polako postajemo svjesni da nam još jedna godina života ide svome kraju: na predzadnjem smo mjesecu u godini i već se mogu kupiti novi kalendari za slijedeću godinu. Uskoro će poljoprivrednici, voćari i cvjećari znati kakva im je bila protekla godina: je li dobiveni urod opravdao uloženi trud i novac. A i mnogi drugi ljudi, koji nisu tako ovisni o urodu zemlje, ipak već pomalo računaju jesu li u protekloj godini uspjeli ostvariti svoje planove i želje.
I misna čitanja današnje nedjelje, predzadnje u ovoj crkvenoj godini, nose nam Božju poruku o svršetku svijeta u kojemu živimo i kakvoga poznajemo. Isus govori o svršetku svijeta kao velikoj promjeni cijeloga svemira, pa se odmah u mnogim ljudima rađa znatiželjno pitanje: „A kada će to biti?“ Očito je Isus računao s tom ljudskom znatiželjom pa je na to pitanje odgovorio, premda ga nitko to nije pitao: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Dakle sva medijska najavljivanja toga sudbonosnoga dana, koja se povremeno javljaju među ljudima, su čisti ‘plod ljudske mašte‘ i svi Kristovi vjernici bi zapravo trebali odustati od takvog propitkivanja. Naš vjernički odgovor je vrlo jasan i jednostavan: mi znamo da to ne možemo znati. Nama treba biti važnije, zapravo jedino važno: kad će biti naš svršetak na ovome svijetu? Kad za svakoga od nas završi život na ovome svijetu, posve će nam svejedno biti da li će onda ovaj svijet trajati još samo nekoliko dana ili nekoliko milijuna godina. Kad po smrti završi naš život u vremenu, vremenu u kojemu brojimo dane, mjesece i godine, nastavit ćemo živjeti vječnost gdje nema ni dana, ni mjeseca, ni godina. Nama si je zapravo nemoguće zamisliti tu vječnost: jer vječnost nije samo nešto jako, jako dugo – vječnost je trajanje bez prekida.
No, ako si ne možemo predstaviti ni zamisliti vječnost, a ono si možemo i moramo predstaviti i zamisliti kako nam je na ovom svijetu živjeti da vječnost bude sretna. Jer Isus je rekao da ima i vječnost koja nije sretna, vječnost pakla. Pritom je Isus dao jasne upute i konkretne primjere kako treba živjeti vremeniti život da vječni život bude sretan život. Vrlo je vjerojatno da smo mi kršćani, mi koji se praktički tjedno s uskrslim Kristom sastajemo na nedjeljnoj sv. misi, nekako u boljem položaju: ponajprije glede saznavanja što treba činiti, a onda i u zadobivanju snage da se to ‘što se zna’ pretvara što češće u konkretna djela, u ono ‘što se može’.
U nastavku svoje prispodobe Isus izbija iz ruku ljudi ona poznata opravdanja kako je nemoguće znati ‘kako‘ treba živjeti jer ima toliko raznih pa i suprotnih ponuda življenja. Svojim suvremenicima Isus je izrekao lako razumljivu prispodobu o smokvi: ‘kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu‘. Mi u našim krajevima imamo druge i drukčije pokazatelje blizine ljeta – i valjda nema potrebe navoditi pojedine primjere. Zato ću navesti jedan drukčiji primjer: primjer svrhe.
Nije nam teško zapaziti da sve u svijetu ima svoju svrhu: gradimo kuće da bismo u njima živjeli, proizvodimo automobile da bi se njima vozili, uzgajamo biljke i životinje da bi se njima hranili. I ako se u tom poslu ‘postigne svrha‘, onda je to ‘dobro‘, ako pak se ‘promaši svrha‘ onda je to ‘zlo‘.
Konkretan primjer: ako smo nožem rezali kruh i meso, i drugu hranu, onda je to dobro jer smo ostvarili njegovu svrhu… ako pak je nožem ubijen čovjek, onda je to zlo jer je zloupotrijebljena njegova svrha. No, pa ako je tako da biljke i životinje, pa čak i stvari, imaju svoju svrhu postojanja, onda je valjda za očekivati da i čovjek ima svoju svrhu postojanja. Jer živjeti samo od rođenja do smrti, a to je u dometu našega ljudskog iskustva, baš i ne pokazuje neku svrhu. Čak niti roditi nove ljude onda nema veliku svrhu, jer će i ti novi ljudi jednom umrijeti. No, hoće li ljudi smrću i nestati?! Bogočovjek Isus koji je i živio i umro kao čovjek, svojim je uskrsnućem pokazao da je svrha čovjekova postojanja puno, puno vrednija – i veselija, i sretnija.
Već je starozavjetni prorok Danijel, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, objavio ljudima uistinu utješnu, ali i poprilično uznemirujuću poruku: ‘da će se ljudi, koji snivaju u zemljinu prahu, probuditi: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost‘. Tu utješnu poruku proroka Danijela Isus je potvrdio svojim uskrsnućem! I time je objavio da je svrha ljudskog postojanja mnogo bolja i ljepša negoli samo putovanje ‘od kolijevke pa do groba’. Ali već je i prorok Danijel objavio i uznemirujuću poruku da i to putovanje ‘od kolijevke pa do groba‘ može biti posve promašeno jer će u vječnosti postići ‘sramotu, vječnu gadost‘. A onda je i najljepši život ‘od kolijevke pa do groba’ ustvari bio ‘promašen život’.
Znamo kako su ljudi tužni, pa i ljuti, kad u nečemu velikom promaše u poslu i sami sebe pitaju: zašto nisu drukčije radili? No, takvi promašaji u poslu najčešće se mogu, posve ili barem djelomice, popraviti… ali promašeni život na zemlji se ne može popraviti u vječnosti. I čak ne zato što to Bog ne bi htio, nego jednostavno zato što čovjek i na kraju svoga zemaljskog života odabere ono što mu je cijeloga života bilo važno, i jedino važno. Iznimke su moguće, ali su rijetke, jer inače i ne bi bile iznimke.
Bog je naš Stvoritelj, stvoritelj iz ljubavi, i svrha našega života je ‘biti vječno sretan u Božjem društvu‘. Iskustvo nam govori kako nam je lijepo biti u ‘pravom društvu’. Naš Stvoritelj je pravo društvo za nas, za ljude koji su postigli svrhu svoga postojanja. Pa neka naš život na zemlji bude takav da se svi mi: i ja, i ti, i on, i ona, u Božjem društvu nađemo i vječno živimo.
