U Božjoj smo školi
20. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Nakon proslave Velike Gospe, svetkovine Marijina uznesenja u nebo, na današnju nedjelju slušamo Božju poruku da Bog tu sretnu vječnost u nebu nudi svim ljudima. To je osobito zanimljivo pa pomalo i začuđujuće da takvu poruku piše već prorok Izaija. Naime on je živio u vrijeme kad su pobožni Židovi vjerovali da su oni kod Boga posebno privilegirani narod i da samo njima pripada sretna vječnost s Bogom u nebu. Kako to da prorok Izaija može pronositi drukčiju poruku, drukčije uvjerenje? Pa odgovor može biti samo jedan: on očito ne prenosi svoju poruku, poruka koju pronosi nije potekla od njegova ljudskog razmišljanja nego očito po Božjem nadahnuću. Bez očitog Božjeg nadahnuća i prorok Izaija bi bio u razmišljanju posve jednak svojim sunarodnjacima i suvremenicima.
Pažljiviji čitatelji i slušatelji današnjih misnih čitanja mogu primijetiti da se to Božje prihvaćanje ‘stranaca‘, ljudi koji ne pripadaju izraelskom narodu, ne događa nekim ‘automatizmom’ – da ne bude Bogu dosadno samo s ljudima jednog naroda – nego Bog u nebo prihvaća one ljude koji su stvarno živjeli po Božjem, makar toga i nisu bili svjesni. To pak onda valjda vrijedi i obratno: da ljudi koji ne žive po Božjem neće biti primljeni u vječni život neba, makar ‘po papirima‘ Bogu pripadali. Dakle, izgleda da nije dovoljno samo primiti sve sakramente – i tako se upisati u Matice krštenih, Krizmanih i Vjenčanih – ako se ne nastoji živjeti po sakramentima. Naravno, znamo to, Bog je voljan oprostiti sve promašaje, sve grijehe, uvijek uz isti uvjet: da se za njih pokajemo.
Događaj opisan u današnjem evanđelju kao da pokazuje ‘korak unatrag‘ u naviještanju Božje dobrote prema svim ljudima, a ne samo prema pripadnicima židovskog naroda. Naime, čuli smo kako se Isus ‘pravi gluh‘ na vapaje jedne strankinje da joj izliječi teško bolesnu kćerku. Izgleda na prvi pogled kao da su i apostoli bolji od Isusa jer ga oni pozivaju ‘da joj udovolji‘. No, tu dobrotu apostola poprilično umanjuje njihov razlog zašto bi Isus trebao udovoljiti toj ženi: jer ‘viče za njima pa im je neugodno pred ljudima’! Apostoli bi više htjeli pomoći sebi i Isusu negoli toj ženi u nevolji.
U svom božanskom znanju Isus je sigurno unaprijed znao kako će se odvijati ovaj događaj: znao je da će toj ženi pomoći. Zato u takvom neobičnom slijedu događanja možemo zapravo prepoznati Isusovu nakanu da ‘pouči svoje učenike‘, da prođu jedan kratki tečaj pouke o Božjem djelovanju u svijetu. Isus je valjda htio pokazati apostolima kako velika vjera ne može ostati uzaludna. A u upornosti ove žene pak se vidi da nama ljudima ne valja prebrzo odustati u životnim teškoćama i nevoljama. Istina je da se svaki put ne događa čudo ozdravljenja, kako bi mi ljudi htjeli i što bi smatrali pravom Božjom pomoći, nego se više puta događa čudo jakosti i upornosti u nošenju životnih problema.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje, nastoji kršćanima Rima, koji nisu Židovi, protumačiti zašto se dogodilo to da u Isusa više vjeruju oni negoli Židovi, premda je i sam Isus Židov. Apostol Pavao kaže da je to ‘Božja škola‘ za Židove: naime, to što pogani postaju kršćanima, dakle Kristovim učenicima, trebalo bi Židove izazvati na ljubomoru. Trebali bi se Židovi trgnuti u svom razmišljanju pa reći: ‘Ako mogu stranci vjerovati da je Isus Spasitelj ljudi, koliko onda to možemo i moramo više mi jer je Isus Židov, pripadnik je našeg naroda, a k tome su i proroci najavljivali njegov dolazak među ljude’. I sam Židov apostol Pavao je poprilično obazriv i nježan prema svome narodu pa piše u nastavku da je zapravo ‘Bog sve ljude zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje‘. Kao da nam hoće reći: pa nisu samo Židovi takvi nego se tako ponašaju i drugi. Doista je po ljudski teško objasniti kako to da ljudi kao Božji stvorovi toga svog Stvoritelja tako teško prihvaćaju, premda od njega sve imaju: i ovaj život na zemlji koji sada traje i vječni život u nebu prema kojemu se putuje. Zašto ljudi radije prihvaćaju teoriju da je život slučajno nastao, da su se ljudi razvili od nerazumnih životinja, i da su samo kratkotrajni trkači na životnim putovima, često puta tako tegobnima… negoli da prihvate vjeru da su Božja stvorenja, pozvana da u zemaljskom životu ostavljaju trag dobra, kako bi i cijelu vječnost mogli dobro, sretno, u nebu živjeti?! I još neki kažu da je to ‘napredno‘: slučajno se pojaviti, kratko živjeti i onda nestati…; a da je ‘nazadno‘ od Boga potjecati i k Bogu u sretnu vječnost putovati!? Dakle, s jedne strane ljudska mudrost: nitko si i nestat ćeš… a s druge strane Božja mudrost i ponuda: Božji si i s Bogom živi na zemlji pa ćeš živjeti vječno. Svatko od nas bira za sebe.
Ljudsku upornost u dobru Bog nagrađuje vječnim dobrom – životom u nebu.
