U društvu s Kristom sretnu vječnost dosegnimo
18. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Malo tko od ljudi bi mogao odoljeti da nakon čudesnog nahranjenja opet ne potraži onoga tko ih je tako čudesno nahranio. Zato je lako shvatiti ljude – kako nam to opisuje današnje evanđelje – koji su si dali truda pronaći Isusa. Ti su ljudi odmah htjeli Isusa učiniti svojim kraljem – čuli smo to pri kraju evanđelja prošle nedjelje – ali im je Isus, kad je čuo što namjeravaju, jednostavno: ‘nestao‘. Inače nam ljudska povijest svjedoči da su mnogi kraljevi došli do svoje krune borbom i ratovima sa svojim protivnicima… a Isus ‘bježi‘ od toga da postane kraljem! U novije vrijeme vlast ne obnašaju kraljevi nego ‘predsjednici‘ ili ‘predsjednice‘, ali se i oni ‘bore‘ za svoju ulogu, ne više ratovima nego ‘predizbornim obećanjima‘.
Znao je Isus zašto ga ljudi traže: da ih ponovno čudesno nahrani. I to ne samo još jednom nego još puno, puno puta. Pa valjda ne može biti boljega kralja od onoga koji te hrani. Ako za to treba veličati toga kralja, hvaliti ga i klicati mu na raznim svečanostima, pa to je mala cijena, lako podnošljiva. Konačno, ako ne moraš raditi da bi se prehranio, onda imaš vremena i volje: pratiti i veličati svoga ‘hranitelja‘. Da navedem neke suvremene primjere, mnogi bi rekli da se ‘bavim politikom‘. Tko hoće može si lako to i sam naći, neće mu biti teško.
Idemo mi dalje razmišljati o poruci današnjeg evanđelja. Isus daje uputu ljudima za što se trebaju truditi, u što trebaju ulagati svoje živote: za ‘hranu nepropadljivu‘. Ljudi oko Isusa su svjesni da ipak nije dovoljno samo ‘nešto jesti‘ nego da treba ‘nešto činiti‘ pa ga zato pitaju: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ Isusov odgovor nije filigranski precizan nego poprilično opširan: trebaju vjerovati Božjem poslaniku Isusu! Ljudi odgovaraju da im pokaže neko svoje djelo koje će ga preporučiti da mu vjeruju. Usput mu govore zašto vjeruju starozavjetnom Mojsiju: jer je čudesno ‘manom‘ hranio ljude u pustinji kad su putovali iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine. Što se to događalo i kako se događalo čuli smo dosta opširno u današnjem 1. misnom čitanju. U ta čudesna događanja u pustinji Izraelci su bili vrlo dobro upućeni. Isus im odgovara da tu ‘manu‘ ipak nije njihovim precima dao Mojsije nego sam Bog. Mojsije je bio samo posrednik između Boga i ljudi. Očito dobar posrednik kad se je događalo takvo čudo u pustinji.
Isus nastavlja da se po Božjem daru ljudima događa još veće čudo: darovan im je ‘kruh života‘. Taj ‘kruh života‘ je sam Isus koji je dao svoj život u smrti na križu da bi svi ljudi koji ‘dolaze k njemu‘ mogli živjeti vječno. Svojim primjerom Isus je pokazao da to nije samo ‘lijepa priča‘ nego ‘istinska stvarnost‘ kad je nakon smrti uskrsnuo! ‘Doći k Isusu‘ ustvari znači: prihvatiti njegove životne vrijednosti, za koje je on svjedočio i riječima i djelima, prihvatiti ih kao svoje vrijednosti.
Druženje s Isusom, koje je najopipljivije u pričesti, osigurava ljudima vječni život po uskrsnuću. Naravno, to se ne događa samo po ‘mehaničkom pričešćivanju‘: svake nedjelje se pričestiš i osiguran ti je vječni život. Za pričest su potrebni neki uvjeti koji se daju izreći jednostavnim pojmom: da smo bez teškoga grijeha. Teški grijeh pokazuje naše odvajanje od Krista u tolikoj mjeri da je potrebno ponovno sakramentalno pomirenje u ispovijedi. Drugim riječima: Krist nas ne odbacuje niti kad teško griješimo. Onda nas poziva da se za grijehe pokajemo i tako opet budemo ‘njegovi ljudi‘: oni koji nastoje Kristove vrednote živjeti.
To je onda u skladu s pozivom apostola Pavla iz Poslanice Efežanima, čiji smo kratki odlomak čuli u današnjem 2. misnom čitanju. Čuli smo poziv ‘da ne živimo više kao što pogani žive‘ nego kao ‘novi ljudi stvoreni od Boga u pravednosti i svetosti istine‘. Za naše današnje uši i pameti to je poprilično zamršeno rečeno. Jednostavnije bi se to dalo reći ovako: kao Božji stvorovi trebamo nastojati upoznati Božji naum s nama… upoznati svoje sposobnosti kojima smo obdareni… i prilike i neprilike u koje smo postavljeni… i u svemu tome ‘ostavljati trag dobra‘ da bi nam onda i vječnost bila dobra.
Možda je nekome već dojadilo to stalno napominjanje vječnosti koju nam je Bog namijenio…, ali bez te vječnosti sve ovo vremenito jednostavno nema pravoga smisla: niti onda kad je ta vremenitost nekome bajkovito lijepa, niti onda kad je ta vremenitost nekome očajno tužna. Bez obećane vječnosti mi smo ljudi samo kratkotrajni putnici s lijepim i velikim planovima i željama: s malo toga ostvarenoga i s puno toga nedosegnutoga. Bez vječnosti mi smo ljudi u lošijem položaju od svih drugih stvorenja, od svih biljaka i životinja: jer sva druga stvorenja bar nemaju u sebi želju za vječnim pa je manje mučno ako se vječnost i ne ostvari. Mi ljudi smo jedini Božji stvorovi koji imamo u sebi čežnju za vječnim životom i jedini imamo obećanje da nam je vječni život ostvariv, čak zagarantiran po Kristovom uskrsnuću. No, ta vječnost može biti očajno ružna, tako da je zovemo životom u paklu, ako čovjek ne postigne zajedništvo u vječnosti sa svojim Stvoriteljem. Onda i samo onda je vječnost bajkovito lijepa, pa je zovemo rajskim životom, kad čovjek tu vječnost živi u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem.
Tako svim našim danima i godinama, svim našim naporima i radostima života na zemlji, smisao i vrijednost daje ‘pripravljeno nam mjesto‘ u nebu, kako je to uskrsli Krist i obećao. Zato se družimo s Kristom – Kruhom života – da se nakon putovanja ovim svijetom u vječnosti s njim nađemo.
