U druženju s Kristom sigurno se do cilja stiže

VELIKI ČETVRTAK

(A-2023)

         Malo tko od nas nije bio na nekom svečanom ručku ili večeri. Pa već mala djeca slave svoje rođendane, često u posebnim igraonicama, pa onda kao najpoznatiji 18. i 50. rođendan, a uskoro će biti proslave prvih pričesti i krizmi. U naše vrijeme svatovi i krstitke su nekako rijetki. Na tim svečanostima manje je važno jesti i piti, puno je važnije družiti se s pozvanim gostima. Tako bude i na proštenjima.

A malo prije smo u evanđelju čuli kako je Isus s apostolima bio na jednoj posebnoj večeri: večeri Pashe. Ta je večera bila posebna, osobito posebna. Ta je večera bila onda, a to je i danas za sve Židove, proslava oslobođenja židovskog naroda iz egipatskog ropstva. Za tu posebnu večeru bila su propisana i posebna jela i pića uz koje se sve nazočne podsjećalo: najprije na teške dane u ropstvu a onda i na radost oslobođenja iz ropstva. O tome što se jede na toj večeri i kako se jede slušali smo u 1. misnom čitanju.

Na takvu pashalnu večeru Isus je kao učitelj okupio svoje učenike. Isus je znao da je to njegova posljednja večera na zemlji – apostoli to nisu znali. Može biti da su oni razmišljali kako će im Isus na kraju večere objaviti početak oslobađanja židovskog naroda od okupatorske rimske vlasti. Pa učenicima je još u živom sjećanju nedavni veličanstveni Isusov ulazak u Jeruzalem. I mi smo na Cvjetnicu čuli kako ga je tada oduševljeno pozdravljalo silno mnoštvo ljudi. Pozdravljali su ga kao novoga kralja i pritom mahali granama maslina i palmi. Čak su i svoje haljine prostirali po putu kako ne bi išao po prašnjavoj zemlji. Učenici su valjda mislili kako bi to mnoštvo jednako oduševljeno pohrlilo za Isusom u oslobađanje od okupatorske vlasti.

A onda su učenici doživjeli prvo veliko iznenađenje: Isus im je počeo prati noge. To je inače bio posao slugu onoga vremena prema svojim gospodarima i nikako ne pristaje da učitelj pere noge učenicima. Onako u čuđenju svi su učenici to prihvatili – valjda zato jer ne priliči  da učenici nešto prigovore svojem učitelju! Danas to  nije problem: danas učenici prigovaraju učiteljima i to  uz svesrdnu pomoć svojih roditelja.

Ali kad je došao red na Petra, on se glasno pobunio: „Nećeš mi  prati nogu nikada“! Bolji poznavatelji Svetoga pisma Novoga  zavjeta znaju da je taj Petar više puta imao neku prepoznatljivu inicijativu: on jednostavno nije bio mrtvo puhalo koje samo čeka naredbe ili pak da drugi nešto prvi učine. Netko se još sjeća kako smo u čitanju Muke na Cvjetnicu čuli Petrovo junačenje da će i umrijeti za Isusa, pa smo čuli kako je u želji da obrani Isusa od uhićenja jednom čovjeku odsjekao uho. No, u toj svojoj poduzetnosti nije izdržao do kraja: na suđenju Isusu triput je zatajio da uopće Isusa i pozna. No, kasnije je to sve popravio i mučeničkom smrću zapečatio svoju vjernost i ljubav prema učitelju Isusu.

Isus je oprao noge učenicima ne zato da ih zadivi – danas bi rekli da dobije što više klikova na Internetu – nego je to učinio njima za primjer: da su i oni pozvani biti na službu ljudima. Pranje nogu je samo primjer potpunog služenja. I kao što Isus nije poveo ljude u revoluciju i oružanu pobunu kojom bi svrgnuli okupatorske vlasti, tako ni njegovi učenici nisu u svijetu poveli revoluciju u osvajanju vlasti nego su poveli ‘revoluciju srca’, promjenu čovjekove nutrine. Kad se čovjek tako iznutra promijeni – u srcu – onda mijenja i svijet oko sebe. Takve promjene ljudi su spore, ali su na ‘duge staze’ učinkovite i s manje krvi nego nasilne revolucije.

U današnjem evanđelju ne piše – tko hoće može dalje čitati iz Biblije – da je pri kraju ove posljednje večere Isus rekao učenicima da i oni to čine njemu na spomen: da budu na službu ljudima. I kad god se sastanu u njegovo ime – On će biti s njima. I Isusovi učenici, oni tada i mi sada, to doista čine na svojim sastancima koji se zovu sv. misa ili euharistija. I nije Isus aktivno bio prisutan samo na onoj jednoj jedinoj posljednjoj večeri – on je trajno i aktivno prisutan na svakoj euharistiji, na svakoj sv. misi. Zato se nakon riječi pretvorbe zakratko podižu kalež i hostija da se sve nazočne podsjeti, upozori, da je tu sada stvarno nazočan uskrsli Isus. Da to bude jasnije, kratko se i pozvoni – ako ima ministranta da to učini. Učenik Juda je ranije izišao s te večere jer mu je valjda izgledalo da je uzalud potrošio svoje tri godine dok je hodao s Isusom. Jer Isus umjesto da pokrene ustanak, pere noge kao zadnji sluga. Kad već Isus neće pokrenuti oslobođenje naroda, to će barem on zaraditi lijepu svotu novca za sebe: 30 srebrnjaka.

I kroz duga stoljeća na tim sastancima svaki put mi kršćani čujemo razne primjere i pozive kako biti na službu ljudima, svojim bližnjima. Tko se rijetko ili nikako ne odaziva na te sastanke s uskrslim Isusom postupno je sve manje i manje sposoban biti bližnji svojim bližnjima. Mogu ljudi biti skupa, i pod istim krovom, ali si nisu bližnji makar su si blizu. Naše vrijeme je osobito pozna-to po osamljenosti ljudi koji su virtualno tobože povezani s mnogim i mnogim ljudima… a zapravo su sami!

Danas smo započeli sveto vazmeno trodnevlje i u drugoj smo polovici Velikoga tjedna. Taj je tjedan veliki po događajima koji su se zbili u Isusovom životu, a koji imaju veliko značenje za ljude – već u ovom prolaznom životu, da bi svoju puninu dosegli u vječnosti. Po vjerskim obredima ovoga velikog tjedna mi i sebe uključujemo u plodove onih događaja koje je Isus za nas ljude učinio. Mi kršćani vjerujemo da je ovaj naš život na zemlji jedno hodočašće: hod kroz teškoće i radosti. U tom hodu ostvaruje se nešto od naših želja i planova, a biva i mnogo toga izvan naših životnih želja i planova. Kad svojim životom slijedimo uskrslog Isusa na dobrom smo životnom putu, putu prema vječnosti.