U ljubavi se može trpjeti i ne biti nesretan

24. NEDJELJA KROZ GODINU – Žalosna Gospa

(C-2013)

          Svake godine 15. rujna je spomendan Žalosne Gospe koju naša župa posebno slavi proštenjem i kojoj u čast je podignut ‘oltar Žalosne Gospe‘. Mi znamo da je ta ‘Žalosna Gospa‘ Isusova Majka Marija… znamo i da je Isus ‘Božji i ljudski Sin‘. Po vjeri znamo i da je Bog svemoguć. Hajdemo sad to sve što po vjeri znamo nekako spojiti obrnutim redoslijedom: Majka Božja je dakle i Žalosna Gospa.

Poznati su nam neki događaji iz Marijina života koji su joj sigurno prouzročili bol i žalost. Uobičajilo se govoriti o ‘sedam žalosti BDM‘, pa mnogi znaju onda i nabrojiti tih ‘sedam žalosti‘. Ali zapravo taj ‘broj sedam‘ nam ne želi reći da je stvarno u Marijinom životu bilo ‘sedam žalosti‘ nego taj broj označava ‘sveukupne žalosti‘ Isusove Majke Marije. Pa i mi imamo neke simbolične brojke: tako znamo reći ‘pa već sam ti to stoput rekao’, a da do nije bilo uistinu stoput. ‘Broj sedam‘ je u Svetom pismu ‘broj punine‘: pa tako imamo i ‘sedam svetih sakramenata’ i ‘sedam glavnih grijeha’.

Dakle, nije nam problem shvatiti da se je Marija imala nad čime žalostiti… ali nam je poprilično teško razumjeti ‘zašto‘, zašto je Majka svemogućeg Boga uopće bila dovedena u životne situacije koje su je žalostile?! Naime, jednostavno: Bog je svemoguć, a Majka Božja trpi i žalosti se! Ali nigdje ne piše da je ‘Majka Božja‘ bila ‘nesretna majka‘. Trpjeti i žalostiti se, a pritom ne biti nesretan ipak je moguće. Pa za to imamo primjere, bezbrojne primjere, i u našem svakodnevnom životu: koliki roditelji trpe i žaloste se zbog svoje djece, iz raznih razloga; koliki supružnici trpe i žaloste se jedni zbog drugih, i opet iz raznih razloga… ali pritom ni jedni ni drugi nisu nesretni. Da, trpe, žaloste se, a nisu nesretni. Vjerojatno već  naslućujemo zašto: zato što vole one zbog kojih trpe i zbog kojih se žaloste. Dakle, ljubav čini trpljenje shvatljivim i prihvatljivim. Eto – zato je moguće i da Marija, Majka svemogućeg Boga, trpi i žalosti se… a da pritom ne bude nesretna! Zato se i mi kršćani, na mnogo mjesta i puno načina, utječemo njezinoj pomoći i zagovoru da nas nadahne i da nam dade snagu kako bismo mogli i u žalosti i u trpljenju svakodnevnog života biti radosni i zadovoljni ljudi. Radost ne znači ‘bezvezno smijanje‘… radost znači biti dobro raspoložen zato što činim dobro onima koje volim, pa makar zbog toga i radi toga imao i probleme i teškoće u životu.

Pa i današnje evanđelje nam svjedoči o Isusovom trpljenju, valjda i žalosti, što ga toliki ljudi ne razumiju u njegovom djelovanju. I to ga ne razumiju, kako smo čuli, baš oni ljudi koji sebe smatraju ‘bližima Bogu‘: pismoznanci i farizeji. To su bili ljudi koji su vjerovali da su dobro upoznali Boga i koji su onda nastojali to ‘Božje’ ostvarivati u svom životu. Zato su ti ljudi prigovarali Isusu i zamjerali mu što se druži s ljudima koji svojim životom ne pokazuju da žive po Božjem. I ako Isus želi da ga oni – pismoznanci i farizeji – prihvate kao proroka, kao Božjeg čovjeka, onda nema što tražiti u društvu s ‘carinicima i grešnicima’.

I ne samo da se Isus s tim, za pismoznance i farizeje, problematičnim ljudima ‘družio na ulici‘, ‘u prolazu‘, nego je ‘s njima i blagovao‘, dakle ulazio u njihove kuće. A ‘blagovati s nekim’ znači tog čovjeka podržavati, davati mu važnost… jer i mi na ‘blagovanje’ zovemo ljude koji nam nešto znače, koje poštujemo i koje podržavamo u životu. U potvrdu toga sjetimo se koga zovemo na svadbu, proslavu rođendana ili imendana, prve pričesti i krizme, na proštenje… ne zovemo one do kojih nam nije stalo, još manje zovemo one s kojima smo u zavadi ili svađi.

Svojim druženjem s grešnicima i carinicima Isus pokazuje da On ni s kim od ljudi nije u zavadi i svađi. Isus ne želi ni ‘iz solidarnosti’ sa zavađenima izbjegavati one ljude koje neki ljudi izbjegavaju. Dakle, k Isusu može svaki čovjek i svaki će biti prihvaćen. Ipak, pritom Isus neće odobravati svako životno ponašanje onoga tko k njemu dođe i tko se želi s njim družiti. Druženje s Isusom, iskreno druženje, potaknut će mnoge problematične ljude, grešne ljude, na promjenu i ta promjena na bolje, to obraćenje, će biti za Isusa veća radost negoli ga raduju ‘besprijekorni ljudi‘.

Bilo bi sada krivo zaključiti da Isus više voli grešne nego dobre… Isus se raduje poboljšanju grešnih ljudi, a ne raduje se njihovoj grešnosti. Pa i mi ljudi radimo nešto slično: kad loš učenik popravi ocjenu veća je radost nego kad dobri učenik zadrži dobru ocjenu. I kad pijanac prestane piti veća je radost njegovih ukućana zbog prestanka pijenja negoli se raduju ukućani koji nemaju pijanca… jer ukućani pijanca su često na svojoj koži iskusili onu muku za koju ovi drugi ukućani i ne znaju.

Eto, o tome govori Isus kad kaže da će na nebu biti ‘veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja‘. Pa i liječnici se više raduju kad uspiju spasiti nekog s teškim infarktom negoli se raduju onim tisućama zdravih koji ne trebaju liječničku pomoć!

Vjerujem da nam je u današnjem evanđelju bila najdojmljivija prispodoba o milosrdnom ocu i rasipnom sinu. Veličina ljubavi i praštanja ovog ‘oca iz prispodobe‘ jasno pokazuje da je ‘taj otac‘ zapravo ‘nebeski Otac–Bog’. Ako je i neki zemaljski otac samo blizu toj razini ljubavi i praštanja, zaslužuje svako divljenje i poštovanje.

I apostol Pavao zaslužuje divljenje i poštovanje. On sam sebe smatra nedostojnim Kristovim apostolom jer je bio, kako sam za sebe kaže: ‘hulitelj, progonitelj i nasilnik’. Ali kad je doživio Božji poziv i obraćenje, toliko je izmijenio svoj život da je postao najvećim apostolom. Tako se za Pavla može reći da je sve u životu radio punom snagom i s jednakim žarom: progonio kršćane i širio kršćansku vjeru. U svom obraćenju Pavao vidi ‘Kristovu strpljivost‘ s ljudima koja se pokazuje na tolikim grešnicima koji još ustraju u bijegu od Boga i u grijehu.

Velikim se pokazao i starozavjetni pravednik Mojsije, velik u svom zauzimanju za narod koji je vodio. U svojoj molitvi za narod Mojsije pokazuje veliku ljubav prema tom narodu premda je od njega doživio mnoge nevolje i poniženja. Eto, to je tajna i veličina Božjih ljudi: mogu podnositi nepravde, mogu trpjeti i biti žalosni, ali zbog toga nisu nesretni ni ogorčeni.

I Krist je na križu trpio jer je ljubio. Zato nam nedjeljni susreti s uskrslim Isusom i s tolikim Božjim ljudima koje susrećemo u događajima zabilježenim u Svetom pismu pomažu da i mi možemo u ljubavi nositi životne križeve i nevolje – i da pritom nismo ogorčeni i nesretni. Bog nam je: i jakost i nagrada.