U sebi nosimo sjeme vječnosti

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Nakon dvije nedjelje s nemalim poteškoćama u razumijevanju Isusovih poruka u evanđelju, danas smo slušali puno razumljiviju prispodobu: o sijaču sjemena. Makar danas mnogi mlađi već od trideset godina zapravo i ne znaju kako se nešto sije. Jer danas se mnogi plodovi većinom ‘ubiru’ s polica brojnih trgovina.

Ipak svi smo mogli zapaziti – i mladi i stari – da se sije isto sjeme, ali urod toga sjemena nije isti. Razlika je u uvjetima rasta posijanoga sjemena. Sjeme koje je palo na put nije imalo nikakve šanse: pozobale su ga ptice i prije negoli je niklo. Ono sjeme na kamenu je počelo nicati, ali se brzo osušilo zbog nedostatka vlage. Nije bilo uroda niti od sjemena posijanog u trnje koje je ugušilo dobro sjeme. Ipak, nije sve sjeme bilo uzalud posijano: neko je donijelo tridesetostruk urod, neke šezdesetostruk, a neko čak stostruk urod. Dakle, urod posijanog sjemena ne ovisi samo o kvaliteti sjemena, niti samo o revnosti sijača nego i o mjestu gdje je posijano.

Prispodoba je jasna u prirodnom događanju, ali je i samim Isusovim učenicima bilo nejasno s kojom svrhom im je to Isus ispričao. Izgleda da je učenicima bilo neugodno priznati Isusu da ne razumiju prispodobu, pa su ga onako zaobilazno pitali: ‘zašto im zbori u prispodobama’? Isus je odgovorio da nije dovoljno gledati i slušati što se govori već da čovjekova nutrina, ono što zovemo ‘čovjekovo srce‘, treba biti otvoreno Božjim nadahnućima. Da, badava nam Bog govori ako to dopire samo do naših ušiju, a ne i do naše duše, jer će uskoro naše uši čuti mnoge druge riječi, koje su glasnije i popularnije među ljudima.

I onda je Isus u nekoliko rečenica svojim učenicima objasnio poruku ove prispodobe. I nama danas, Isusovim učenicima 21. stoljeća, lako je razumljivo Isusovo objašnjenje. Sad samo trebamo sami sebe pronaći na kojem smo mjestu u slušanju i življenju Isusovih riječi – toga božanskoga sjemenja. Vrlo vjerojatno nam je puno lakše druge ljude smjestiti u neku od ovih skupina vjernika o kojima Isus govori. A, ipak, tu bismo se valjda najprije trebali pobrinuti za sebe. Vjerojatno je malo onih koji su posve i do kraja u samo jednoj od ovih grupa nego se to isprepliće: nekad više u jednoj grupi, pa onda u drugoj i trećoj, a valjda smo neki put i u ovoj četvrtoj grupi koja donosi plodove: nekad tridesetostruk nekad šezdesetostruk, a valjda nekad i stostruk.

Valjda nam je svima jasno da je ‘sjeme’ u ovoj Isusovoj prispodobi zapravo ono nešto božansko što daje smisao čovjekovu životu. Sjeme su poruke i vrednote koje nam se svakodnevno nude da ih prihvatimo i po njima živimo. Tu odmah možemo zamijetiti da u naše vrijeme ima mnogo sijača s vrlo različitim sjemenjem: a to znači s vrlo različitim ponudama životnih vrijednosti. I vrlo je laka dostupnost tom sjemenju: brojni i različiti mediji nude nam svakoga dana i svakoga trena poruke o vrijednostima koje trebamo ugraditi u svoj svakodnevni život. Tu su u prvom redu televizija, pa Internet, a u ma-njoj mjeri radio i novine.

Malo je teže zapaziti da te sve ponude brojnih vrijednosti uglavnom imaju kratki rok trajanja: vrijede danas, još malo sutra i gotovo. I što su te ponude blještavije i bučnije, to su kratkotrajnije. Jednostavno svojom nametljivošću žele skriti svoju prazninu.

U te bučne i blještave ponude nekako slabašno se probija i Isusova ponuda življenja vrijednosti koje traju i traju: jednostavno nemaju kraja ni svršetka. Sad pak promotrimo konkretnu situaciju ljudi našega vremena: gdje se sije Božja poruka. Početak sijanja tih Isusovih ponuda zbiva se u času krštenja. Tu se sije sjeme čovjeka koji je pozvan živjeti kao Božji stvor. I to sjeme treba donijeti plod – a to je čovjek koji živi božanske vrednote. Da bi se to postiglo moraju se založiti roditelji i kumovi krštenika: što oni i obećaju kod krštenja. Dakle obitelj je prva u preuzimanju brige oko rasta božanskog sjemena posijanog u dušu njihova djeteta. A kad malo poraste, kršteniku u tom rastu Božjeg stvora treba pomagati i župna zajednica u kojoj krštenik živi.

Tu se sad često zbiva sudbina onoga sjemena što je posijano uz put. Nije rijetko da se prestane brinuti o božanskom sjemenu koje je posijano u dušu krštenika već drugi dan – kad se vrate s krstitki. Onda se obitelj malko vjernički ‘trgne’, probudi, kad dođe vrijeme primanja sakramenata prve ispovijedi i prve pričesti. A kad se primi još i sakrament krizme, onda to bude dulji prekid nekakvog praktičnog kršćanskog življenja: kako krizmanika tako i njihovih obitelji. Onda se kaže: sve smo zbavili. Poluprazna crkva tijekom ljeta svake nedjelje o tome jasno svjedoči. Opet će se malo za kratko trgnuti kad na jesen počne priprava za sakramente koji će se primati slijedeće godine.

Pa jasno je zbog čega se to tako zbiva: jer vjera tim ljudima nije važna. Vjera koja im govori da su ljudi vrijedni Božji stvorovi koji imaju svoj zadatak na ovom svijetu da bi dosegli sretnu vječnost. To je ono trnje koje uguši sjeme, to su one zemaljske brige koje uguše vjeru.

Ipak, ima vjernika koji tako prihvate i žive Božje riječi da donesu plod: ostave trag dobra na ovome svijetu i vječnu sreću neba postignu. Po Isusovoj prispodobi to je samo jedna četvrtina onih koji su slušali božanske poruke. Pa budimo mi – i ja i ti – u toj četvrtini Božjih stvorova. Sudjelovanje u nedjeljnim sv. misama izvrsna je pomoć i jakost za takav život. Svaki tjedan – jedan dan.