U sretnu vječnost, k svecima putujemo

SVI SVETI – 31. NKG

(A-2020)

Svi sveti – kako samo otmjeno i uzvišeno djeluje taj pojam, taj naziv prvoga dana mjeseca studenoga. SVI SVETI. To je za nas kršćane ‘dan živih‘. To je dan onih ljudi koji su postigli konačni smisao i svrhu ljudskoga života: vječnost u nebu. Svakako je to puno otmjenije i utješnije negoli naziv nevjernika za taj isti prvi dan mjeseca studenoga – ‘dan mrtvih‘. Sigurno je da si nama živima na ovome svijetu nije lako predstaviti život svetaca u vječnosti. Postoje razne umjetničke slike koje na razne načine uprizoruju život svetaca u nebu. Na tim slikama treba tražiti poruku, a ne stvarni izgled života svetih u nebu. Podsjetimo se kako je sv. Pavao napisao da je u viđenju bio ‘uznesen do trećega neba‘ i da je vidio stvarnosti koje ljudski um ne može dohvatiti. On je jednostavno napisao da ‘uho nije čulo, oko nije vidjelo niti su ruke opipale ono što je Bog pripravio ljudima u nebu‘. Jednostavno nam manjkaju pojmovi kojima bismo izrekli tu stvarnost života u vječnosti. Već je uskrsli Isus prilikom svojih ukazanja apostolima pokazao tu drugačijost: iznenada bi se pojavio, postao vidljiv, i jednako tako bi iznenada nestao, prestao biti vidljiv. Nije ni ulazio ni izlazio kroz vrata ili prozore, jednostavno nije za njega uskrsloga bilo materijalnih prepreka.

Nadahnut Duhom Svetim apostol Ivan piše, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju iz Knjige Otkrivenja, radosnu poruku da je u toj vječnosti nebrojeno mnoštvo – koje nitko ne može izbrojiti. Piše da su odjeveni u ‘bijele haljine‘. Bjelina je znak čistoće i urednosti. Tako nam apostol Ivan govori da su ti ljudi u vječnosti ‘bez grijeha‘. No, to nije njihova zasluga nego dar Jaganjca u čijoj su krvi izbijeli svoje haljine. Tu nam treba pomoć Biblije Staroga zavjeta. Naime, u  Starom zavjetu vjernici su žrtvovali janjce, njihovu su krv prolijevali, da bi im grijesi bili oprošteni. Logika je bila jednostavna: mi tebi Bože darujemo vrijedne jaganjce, pa ti nama učini protuuslugu: izbriši nam naše grijehe. Kršćani su prihvatili tu simboliku uz važnu promjenu: da je Isus taj Jaganjac koji se žrtvovao za ljude da bi im mogao opraštati grijehe.

Koliko je to velika Božja ljubav prema ljudima pokazuje apostol Ivan koji u svojoj Poslanici piše: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ Mi znamo iz našega života da je između djece i roditelja najveća moguća povezanost. Jednostavno rečeno: bez roditelja ne bi bilo ni djece. Djeca potječu od svojih roditelja, zahvaljujući roditeljima djeca uopće postoje, rođena su. Zato mi kršćani pojmom da smo ‘djeca Božja‘ izražavamo svoju najdublju povezanost s Bogom. Bez Boga Stvoritelja ne bi bilo ni njegovih stvorenja. A da su ljudi najvažnija, najvrednija, najljubljenija Božja stvorenja vidi se po tome da je i sam Bog po Isusu postao i čovjekom. Nije postao i anđelom nego baš čovjekom.

Vjerojatno je mnogima od vas poznato da su neki ljudi otišli živjeti među one ljude kojima su htjeli u nečemu važnome pomoći. Jer, su znali da će najbolje upoznati tegobe njihova života baš tako da će s njima te tegobe živjeti. I onda pokušati taj tegobni život poboljšati… ili im barem pokazati da su im toliko važni, da ih toliko ljube, da su spremni te iste tegobe živjeti kad ih već ne mogu promijeniti. Nama su u tom pogledu najpoznatiji misionari koji djeluju u siromašnim krajevima svijeta. Svake se godine 3. nedjelje u listopadu spominjemo misija i misionara, molimo za njih i koliko nam je moguće nastojimo im i materijalno pomoći.

Eto, tako je Bog po Isusu došao živjeti ljudski život u svoj njegovoj zbiljnosti, od radosti i teškoća, sve do odbijanja i smrti. Tako znamo da Bogu nije strano ljudsko življenje, Bog je po Isusu, slikovito rečeno, i ‘na svojoj koži‘ osjetio što znači živjeti kao čovjek. Nije pritom samog sebe poštedio ni od čega ljudskoga, ni od čega teškoga, kako nam svjedoče četiri evanđelista. A onda je svojim uskrsnućem tom ljudskom životu dao puni smisao i punu vrijednost. Apostol Ivan piše da ćemo i mi po našem uskrsnuću ‘biti kao i uskrsli Isus‘, da ćemo ‘ga vidjeti kao što jest‘. Eto, nema nam druge nego kroz radosti i teškoće ovoga života putovati prema vječnosti s vjerom da smo ‘djeca Božja‘ i da zato nećemo biti ostavljeni – kao što ni zemaljski roditelji ne ostavljaju svoju djecu u nevolji – jer s nama tim životom putuje i naš najbolji suputnik – uskrsli Isus.

I taj uskrsli Isus je ljudima dao izvrsne upute za život na zemlji kako bi bili ubrojeni u ono ‘neizbrojivo mnoštvo odjevenih u bijele haljine‘. Te upute za život Isus nije dao u obliku zapovijedi nego u obliku ‘čestitke‘: blago. Blago tim i takvim ljudima! Čuli smo osam čestitki za način života Isusovih ljudi. To što Isus govori u osam blaženstava zvuči posve gubitnički za samo ‘zemaljske uši‘, za one koji računaju samo s ovim zemaljskim životom. Zapravo je za ljude koji računaju samo sa ovim zemaljskim životom cijeli ljudski život gubitnički. Pa nerijetko se nakon sprovoda nekog imućnijeg čovjeka može čuti žalopojka: ‘Evo, sad kad si je sve pribavio, sad kad bi mogao uživati – sad je morao umrijeti‘. Nakon sprovoda siromaha riječi su poprilično drukčije: ‘Sad se više ne bude mučio‘.

Ovih smo dana bili na groblju više nego inače. Vidjeli smo razne grobove. Najjednostavnije rečeno: skromne i raskošne. Uz molitvu i međusobne razgovore uz grobove naših pokojnika … jesmo li se pitali, onako ozbiljno jer je groblje doista ozbiljno mjesto, jesmo li se pitali: ‘Je li taj grob jedino što je ostalo od naših pokojnika‘? Malo je to, neutješno malo, očajno malo. Ma kako raskošan grob bio ipak je to malo, neutješno malo za jedan ljudski život, za jedno ljudsko postojanje.

Križ na grobu nam kazuje da smo Bogu previše važni, previše nas ljubi da bi nas doista ostavio u grobnoj jami. Uskrsnuće nam je obećano i darovano. Živi plamen svijeća nas podsjeća da nam je vječnost živjeti. Nakon čistilišta neka to bude vječnost neba, vječnost sa svima svetima.