U susretima s Uskrslim rastimo u vjeri

BIJELA NEDJELJA

(B-2018)

Sretnog li događaja s ‘nevjernim Tomom‘ koji je mnogim ‘nevjernim kršćanima‘ pomogao da s većom vjerom prihvate poruku o Isusovom  uskrsnuću. Ta ‘Tomina nevjera‘ istinska je pomoć  mnogim i mnogim kršćanima sve do naših dana, kršćanima svih vremena i svih prostora. Očito je evanđelist Ivan ovakvim opisom dramatičnih događaja o dva uzastopna ukazanja uskrslog Isusa htio pomoći i svojim suvremenicima i svim kasnijim kršćanima da se ne boje propitivati svoju vjeru. Ako je na takvoj muci i nesigurnosti vjere bio učenik koji je tri godine s Isusom drugovao, slušao što je Isus govorio i gledao čudesa koja je Isus činio, kako onda to ne bi smjeli činiti kasniji Isusovi učenici koji nemaju iskustvo opipljivog druženja s Isusom prije uskrsnuća? Ukazanja su se događala svake nedjelje.  Svaki put je bilo puno iznenađenja, i radosti, i nesnalaženja. I nama danas je zanimljivo slušati o tim događanjima, a kako  je tek bilo onda to doživjeti! ‘Da se smrzneš‘ – kako se to običava danas reći u ovakvim situacijama.

A susreti s uskrslim Isusom nisu započinjali baš nekako ‘romantično‘. Već je prva rečenica današnjeg evanđelja navijestila tjeskobu Isusovih učenika: jednostavno su bili u strahu da se i njima ne dogodi što se je dogodilo njihovom učitelju Isusu. Barem nekakvu sigurnost za sebe osjećali su iza zatvorenih, valjda i zaključanih vrata. I to još onako u grupi: da se lakše brane bude li to potrebno. Jer ako se Isus, koji je bio silan na riječi i djelima, nije uspio spasiti od tako teške i sramotne smrti… što onda mogu oni očekivati.

Nakon Isusovog uhićenja i vođenja na suđenje i razapinjanje učenici su vjerojatno očekivali da će Isus u nekom trenutku upotrijebiti svoju silu, u raznim čudesima ‘pokazanu i dokazanu moć‘, pa će se osloboditi iz te nevjerojatno ružne situacije. Oni bi to svakako učinili, samo da mogu. Neki stručnjaci Svetog pisma kažu kako je vjerojatno i učenik Juda svojom izdajom htio Isusa nekako prisiliti: ‘da već jednom pokaže svoju moć. Što se da mučiti ovima koji mu po moći nisu ni do gležanja.’ Premda je Juda za izdaju dobio popriličnu hrpu novca, izgleda da mu novci ipak nisu bili u prvom planu: jer onda, valjda, ne bi vratio novce kad je vidio da je Isus osuđen i da se nikako silom ne brani.

Možemo si dalje domišljati da je valjda i apostol Toma nekako tako mislio: da će Isus u odsutnom trenutku pokazati svoju moć, pa su mu zato ‘sve lađe potonule‘ kad je vidio da je Isus na križu umro. Valjda je imao velika očekivanja od tako bliskog druženja s moćnim Isusom, koji je učinio mnoga čudesa i na ljudima i na prirodi. Ta očekivanja su se po Isusovoj smrti na križu ‘stropoštala‘ u bezdan, tako da nije mogao olako povjerovati da bi Isus mogao biti živ nakon onakve smrti. S jedne strane je to bila teška i bolna smrt, a s druge strane i jako sramotna. Jer tako su kažnjavani, tako su ubijani zločinci. Valjda se čovjek bojao da se naivnom vjerom u pričanje kolega učenika da je Isus uskrsnuo ne bi opet duboko razočarao kad bi se pokazalo da to nije bila istinita vijest. Jednom je apostolu Tomi bilo dosta, sasvim dosta.

A čuli smo u 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih o nevjerojatnom životnom zajedništvu onih koji su povjerovali u Isusovo uskrsnuće: ‘sve im je bilo zajedničko‘. Svatko je doprinosio koliko je mogao, a dobivao je koliko mu je trebalo. Posve sigurno bi i mnogi ljudi poželjeli da je i danas tako, osobito tako da ‘dobivaš sve što ti treba’. Ono prvo ‘da daš što imaš’ to bi bilo mnogo teže, zapravo nemoguće. Zato takva praksa i među prvim kršćanima nije predugo trajala. Ne znamo kad je prestala, ali znamo iz poslanica apostola Pavla da su se vrlo brzo uvukle razne nepravde i iskorištavanja. Tako da je u jednoj svojoj poslanici apostol Pavao vrlo oštro ukorio one ‘koji ništa ne rade nego dangube‘. Napisao je da ‘oni koji ništa ne rade neka i ne jedu‘. To su bili očito oni koji su živjeli ‘na tuđoj grbači‘: dobivali su, ali nisu ulagali. To nije bila solidarnost, to je bilo iskorištavanje.

To iskorištavanje ljudi nije prestalo do naših dana. Jedan od najočitijih primjera je posve nepotreban rad trgovina nedjeljom: za koju kunu više u plaći trgovci moraju raditi da bi mnogi gotovani mogli ostvarivati svoju ‘ovisnost o kupovanju‘. Modernim jezikom rečeno: ‘šopingiranje‘. Nevjerojatno je kako svoje ‘male plaće’ naši ljudi ne mogu potrošiti od ponedjeljka do subote, a puno bogatiji ljudi na Zapadu to mogu. Za kršćane je pravi grijeh kupovati nedjeljom. Više puta pitam trgovce: ‘Što to ljudi kupuju nedjeljom‘? Pa kažu: ‘Sve… od mesa i tjestenine do čavli i šarafa‘. Gdje je tu solidarnost s trgovcima? Što će im neki drugi slobodni dan u tjednu kad su onda toga dana i članovi obitelji i prijatelji odsutni: oni tog dana rade ili su u školi…

Pozivam sve one koji nedjeljom kupuju da ne budu poput nevjernog Tome po tome što misle da ‘neće preživjeti ako si u nedjelju neće nešto kupiti‘. Kad je apostol Toma susreo uskrslog Isusa izrekao je jasno svoju vjeru: „Gospodin moj, i Bog moj!“ Gledao je pred sobom čovjeka, a povjerovao je da je to Bog!

I vi, nedjeljni kupci, probajte si preko tjedna, osobito subotom, kupiti sve što trebate za nedjelju, pa ćete nakon mjesec dana lako povjerovati da se i tako može živjeti i preživjeti. Apostole Toma, daj im pomozi.