U svojoj različitosti isti cilj postignimo – vječni život u nebu

SVETI PETAR I PAVAO

(C-2019)

Svake je godine 29. lipnja zajednička proslava apostolskih prvaka sv. Petra i sv. Pavla. Dobro je čuti i podsjetiti se kako je svaki od njih imao uistinu različiti životni put kojim je stigao do svetosti. Mnogi od vas znaju da je Petra Isus pozvao na Genezaretskom jezeru dok je kao ‘ribar Šimun‘ lovio ribu. Pavla je pozvao uskrsli Isus dok je kao ‘progonitelj kršćana Savao‘ bio pred gradskim vratima Damaska kamo je putovao da pohvata tamošnje kršćane. Znamo također da je Petar nakon Isusova poziva tri godine bio u Isusovoj školi: pratio ga je putovima i mjestima Palestine i gledao što Isus čini i slušao što Isus govori. Pavao je nakon Isusova poziva tri dana bio u šoku zbog onoga što je doživio: nije mogao ni jesti ni piti. Očito se u njegovoj duši, u njegovoj nutrini zbivalo nešto veliko. Zbivala se ogromna promjena tako da je od progonitelja Kristovih učenika u samo tri dana postao navjestitelj uskrslog Krista.

I još nešto veoma razlikuje ovu dvojicu svetaca: Petar je bio neuki ribar, koji je polako, kroz ushićenja, posrtaje i padove, upoznavao i prihvaćao Krista; Pavao je bio učeni filozof, dobri poznavatelj knjiga Staroga zavjeta. Isus ga je odabrao da starozavjetne Božje poruke ‘prerekne‘ u razumljivi navještaj novozavjetne poruke. Isus je pozvao i jednoga i drugoga. Isus je htio i jednoga i drugoga za svoga suradnika u širenju kršćanske vjere: te radosne vijesti koja u posvemašnjoj jednostavnosti glasi: Bog ljude voli! Neizmjerno voli!

A onda se ubrzo Petar našao u situaciji koja je priječila njegovo djelovanje: bio je u tamnici okružen stražom i okovan verigama. Dakle je bio posve nemoćan. Mogao je samo moliti. A to su činili i kršćani izvan tamnice koji su Petra poznavali, kojima je on navješćivao evanđelje, radosnu vijest. Očito su te molitve bile izricane u velikoj vjeri jer se je dogodilo čudo oslobođenja. Čudo je bilo toliko da ni sam apostol Petar nije ispočetka vjerovao da se je to oslobođenje zbilja dogodilo. Mislio je da ima viđenje, da sanja.

Višestoljetno zajedničko slavlje dvojice ovako različitih svetaca nosi nam poruku da niti društveni položaj niti stupanj obrazovanja nisu sami po sebi ni prepreka ni preporuka da čovjek živi po Božjem. Različiti društveni položaj i različiti stupanj obrazovanja samo nas pozivaju na drukčije svjedočenje svoje vjere, na drukčije nasljedovanje uskrslog Krista. Tako roditelji drukčije svjedoče svoj vjernički život nego ga žive biskupi, svećenici i redovnici i redovnice. Tako najobičnija molitva prije jela za obiteljskim stolom pokazuje da je obitelj svjesna Božjeg dara života i svega što u životu ljudi trebaju. Životnije nemaju tu svijest i zato životinje ne mole prije jela nego se ili prijateljski dozivaju ili neprijateljski sukobljavaju. Sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi čak i najmanjoj djeci pokazuje da je misa nešto važno za obitelj, da je sastavni dio nedjelje.

Za obojicu svetaca, i za sv. Petra i za sv. Pavla sudbonosan je bio susret s Isusom. Podsjetimo se još jednom: sv. Petar se susreo s Isusom na obali Genezaretskog jezera, i onda se tri godine školovao u Isusovoj školi: i praktično i teoretski. Sv. Pavao se susreo s uskrslim Isusom pred vratima Damaska i u tri je dana prošao ubrzano upoznavanje s uskrslim Kristom. I svatko od nas imao je susret s uskrslim Isusom u času krštenja. Onda je to bio prvi susret, za većinu u djetinjoj dobi. Ali nismo trajno ostali djeca: narasli smo i u centimetrima i u kilogramima. Dakako narasli smo i u znanju i životnoj mudrosti. Taj općeniti rast treba pratiti i rast u vjeri. Zato bude problematično ako čovjek u svemu raste samo u vjeri ostane na djetinjoj razini: na razini prvopričesnika i krizmanika. Pa znamo da nikome kao odraslome čovjeku ne paše odjeća s krizme – za većinu niti odjeća s vjenčanja – pa kako bi onda mogla pasati vjera koju je netko imao u vrijeme krizme? A kako da netko raste u vjeri ako je s primanjem sakramenta krizme prekinuo svoj rast u vjeri: više ne sudjeluje u nedjeljnoj sv. misi, ne moli kod kuće, ne čita ništa iole ozbiljnijeg vjerničkog sadržaja… a s druge strane je svakodnevno na brojne načine okružen ‘mimovjerskim‘ i protuvjerskim sadržajima. S onim malim znanjem, s osnovnim vjerskim znanjem, koje je netko stekao u pripremi za sakrament krizme doista ne može pravo procijeniti što je u tim vijestima, u tim stvarima istinito, što je pogrešno, a što je jednostavno namjerno krivo postavljeno. To je isto kao kad bi netko tko zna tek skuhati jaja i kobasice htio stručno procijeniti neki komplicirani recept za neko svečano jelo. Ne zna i ne može. Samo po sebi to i ne mora biti tragično po nečiju vjeru ako čovjek ne ustraje u zanemarivanju svoje vjere do konca svoga života.

A na promjenu svoga stava o vjeri može nas potaknuti više razloga: može to biti neki sretan ili neki tužan događaj: na osobnoj razini ili pak kod ukućana, rodbine i prijatelja… Tu mogu biti od velike pomoći i pojedini blagdani koji nam svake godine redovito dolaze, može to biti i neko hodočašće ili proštenje. Makar u naše vrijeme mnogi idu samo na ‘gošćenje‘, a ne na proštenje: jer ne idu na sv. misu nego kasnije samo na ručak ili užinu. Isto je tako čudno kad neki svatovi ne idu na vjenčanje nego za to vrijeme budu u krčmi s glazbom, pa tek onda poslije idu na svečanu večeru. To je isto kao da netko ne ide na sprovod nego samo poslije na ‘karmine‘. Jer da nema vjenčanja, pa onda valjda ne bi bilo niti svatova, ne bi bilo niti svečane večere! Taj naopaki običaj nastao je u vrijeme komunizma kad nije bilo uputno ‘ići u crkvu‘, osim onih koji su morali ili koji su bili posebno hrabri…

Eto, danas se ne traži hrabrost niti za vjenčanje, niti za primanje sakramenata, niti za nedjeljnu sv. misu… nego se traži poštovanje prema Bogu, prema samima sebi i prema našim bližnjima. A sv. Petar i sv. Pavao nas pozivaju da svoje sposobnosti i svoje životne okolnosti upotrijebimo tako da uz svoj napor i Božju ljubav: ‘na zemlji trag dobra ostavimo i u nebo stignemo‘.