Uključi se u poboljšanje svijeta i Bog ti neće ostati dužan

25. NEDJELJA KROZ GODINU

 (na godišnjem – neodržana, na Internetu objavljena) – (A-2017)

Današnje evanđelje je također, kao i evanđelje od prošle nedjelje, prikladno za snimanje kratkog filma. Podsjetimo se: radnici su u razna vremena pozvani na isti rad u vinograd. Isus u prispodobi ništa ne govori što su mislili i kako su se osjećali i radnici koji su već radili i radnici koji su kasnije dolazili, neki tek jedan sat prije kraja radnog dana. I baš na kraju radnog dana zbilo se nešto zanimljivo i posve neočekivano: onda su svi radnici primili istu plaću premda nisu imali jednaki broj radnih sati. Ne samo da bi se u naše vrijeme pobunili svi sindikati nego i nikome od nas to baš i ne izgleda pravedno. Zato su se i pobunili oni radnici koji su radili cijeli dan: jedan od onih prvih radnika se javio s prigovorom da to tako ne bi smjelo biti.

Gospodar vinograda mu je rekao da se buni bez razloga jer su i on i sve ti prvi radnici dobili onoliko za koliko su se ujutro pogodili. To onda znači da nisu prikraćeni u plaći i nisu prevareni, a velikodušnost i dobrota vlasnika vinograda je i one koji su kraće radili platila jednako. Mogli bismo reći: oni prvi su primili plaću za koju su se pogodili, a ovi posljednji su primili nagradu kojoj se valjda nisu nadali!

Probajmo sad malo dublje o tome razmišljati, ne na sindikalni nego na ljudski način. Koji su radnici u konačni bili u prednosti? Možda su to ipak bili oni prvi. Zašto? Pa valjda su oni prvi radnici bili cijeli dan mirni jer dok su radili, naporno i po vrućini, oni su znali da će za to dobiti plaću i tako će priskrbiti ono što je potrebno za obitelj. Ovi kasniji radnici vjerojatno su, neki veći a neki manji dio dana bili zabrinuti: hoće li imati čime prehraniti obitelj. A osobito su oni posljednji radnici morali biti jako zabrinuti: jer dan je već išao svome kraju, a oni nisu još ništa priskrbili za sebe i za obitelj.

Na samom početku evanđelja Isus je rekao da je taj rad u vinogradu zapravo slika, usporedba, o životu i radu ljudi na ovome svijetu koji će za vječnost primiti: plaću ili nagradu od Boga. Naime, taj ‘denar‘ je ustvari ‘vječnost‘ koju Bog daje ljudima po uskrsnuću. Jednostavno: Bog čovjeku ne može dati više nego vječnost, vječni život u svom društvu. To je taj ‘denar života‘, ta vječnost!

Sad kad smo tako razriješili, naravno koliko je to ljudski moguće, ovu Isusovu prispodobu, ukratko promislimo svoje živote: svoj rad i svoja očekivanja – ova sadašnja dok još ovim svijetom putujemo i ona buduća očekivanja kad jednom ovo vremenito prođe i u vječnost stignemo.

Velika većina od nas mogli bismo sebe svrstati među  ‘radnike prvog sata‘: jer smo kršteni u ‘rano jutro‘, još kao malena  djeca. Onda smo i dosta rano bili poučavani u vjeri, najprije  u obitelji, onda pak na vjeronauku. Za nemali broj je primanje sakramenta krizme označilo veći ili manji, duži ili kraći, prekid u kršćanskom poučavanju i življenju. Mnogi su poslije samo formalni i prigodničarski kršćani i nisu prepoznatljivi kao kršćani u svakodnevnom životu. Jednostavno žive i  rade tako kao da nisu u ‘Božjem vinogradu‘, kao da nisu svjesni  da im je život, rad i uspjeh dar Božji. I mnogi se, uslijed grijeha Bogu obraćaju tek o trećoj, šestoj, devetoj ili čak jedanaestoj ‘uri‘ svog života.

Usporedimo sad naš ljudski i vjernički život s radom radnika iz Isusove prispodobe. Oni ljudi koji cijeli svoj život znaju da pripadaju Bogu, oni koji se kao vjernici trude ostavljati ‘trag dobra‘ u svom životu, jednostavno su u boljoj životnoj situaciji. Jer usprkos naporu i nevoljama ti ljudi znaju da taj napor nije uzaludan i da te nevolje nisu besmislene nego je to sve dio putovanja prema Bogu i vječnosti. Kao kad čovjek obrađuje polje ili odlazi na posao, on zna da to što radi nije uzaludno, nije bez smisla, nego da će za to dobiti urod u naravi ili plaću u novcu. A oni ljudi koji su više-manje jednako radili ali nisu vjerovali da kroz taj život i rad putuju prema vječnosti, nego da samo hodaju od kolijevke pa do groba, mogli su – ako su češće o tome razmišljali, osobito pod ‘stare dane‘ – biti nezadovoljni, moderno je reći ‘frustrirani’, jer im često i prečesto izgleda da je trud veći od plaće, da su nevolje češće od sretnih dana, a nerijetko i da bližnji, pa i vlastita djeca, dovoljno ne cijene ono što se za njih čini. A znaju po ljudskom iskustvu da će nakon svega toga ‘leći u grob‘. A zar bilo kakav nadgrobni spomenik može biti nekakva odgovarajuća plaća za sve ono što čovjek u životu učini?! K tome, ako te poslije smrti nigdje više nema, ako se po smrti pada u ništavilo, onda i ne znaš da li taj spomenik stoji na tvome grobu.

Eto, tako nekako su oni ljudi koji su vjernici cijeloga života zadovoljniji, jednostavno su u prednosti pred nevjernicima, jer po vjeri znaju da će nevolje zemaljskog života proći … a sreća, velika i mala u ovom životu, u vječnom životu će se uvećati. Mi to vjerujemo i zato smo i danas tu, na tom nedjeljnom susretu s uskrslim Isusom: i ja i ti.