Umrijevši, Isus je smrt uništio – uskrsnuvši, vječni život nam podario

U S K R S

(C-2013)

Nije sve izgubljeno. Ništa dobra i vrijednoga nije izgubljeno. To je poruka blagdana Uskrsa. Na blagoslovljenom ognju, tom simbolu topline, zapalili smo sinoć uskrsnu svijeću. Ta svijeća nam govori o Kristovom uskrsnuću, ta svijeća nam najavljuje i naše uskrsnuće i tako odmrzava strahotu hladnog groba. Ta uskrsna svijeća predstavlja uskrslog Krista i zato pojedini znakovi na toj svijeći nisu samo ukrasi, nisu tu samo zato da svijeća ljepše izgleda, nego nam uskrsna svijeća nešto pripovijeda o Isusu, tumači nam uskrslog Krista. Tako nam slova kažu da je Krist kao Bog vječan… brojke nam kažu koliko je vremena taj vječni Bog još i Čovjek. Križ na uskrsnoj svijeći nam govori da je taj Bogočovjek Isus za ljude umro na križu, s jasnom porukom da mu je ‘stalo do ljudi’. Uskrsna svijeća obasjava čovjekov hod ovozemnim putovima prema vječnosti. I samo po toj vječnosti naši zemaljski putovi dobivaju smisao i cilj. Ne sjećamo se jer smo bili mali, ali znamo jer su nas poučili, da je i naša krsna svijeća bila zapaljena na uskrsnoj svijeći. Bila je to najava i početak našeg hoda s uskrslim Kristom, bila je to najava i našeg uskrsnuća kad za nas zgasnu svjetla ovoga svijeta.

Potrebno je reći da nitko od ljudi nije bio svjedok Kristovog uskrsnuća. Ljudi su bili svjedoci praznog groba i bili su svjedoci ukazanja živog Isusa. Prazni Isusov grob prve su našle žene koje su tu vijest otišle javiti Isusovim učenicima. Uskoro su se i oni sami uvjerili u istinitost ove vijesti koja ih je dobrano zbunila ‘jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih‘. Tim riječima nam završetak današnjeg evanđelja opravdava njihovu zbunjenost.

Žene su otišle na Isusov grob. To i mi znamo činiti. Kad izgubimo dragu osobu ili dobrog prijatelja nastojimo opet uskoro otići na njegov grob. Kao da mu imamo još nešto reći. Kao da želimo još nešto od njega čuti. Kao da nije sve gotovo. I nije! Premda nam ljudsko iskustvo govori da se na grobu rastajemo, vjera nam naviješta da je taj rastanak privremen jer nam po Isusovu uskrsnuću najavljuje novi susret, i to susret za vječnost! Ljudima ovoga našega vremena potrebno je navijestiti tu nadu utemeljenu na vjerskoj istini da je Isus ‘pobijedio smrt‘. Ovaj naš svijet tehnike i znanosti potreban je smisla i cilja koje nam nudi uskrsnuće: najprije Isusovo a onda i naše.

Isusovo uskrsnuće, kao iznenadno djelo Božje svemogućnosti, doista predstavlja jedinu pravu novost u okvirima ljudske povijesti. Isusov grob je jedini grob s kojeg se ne širi zadah smrti već poruka života.  Ta poruka je jedina nada smrtnoga čovjeka i zato temelj kršćanske vjere. Tek nam Uskrs potpuno otkriva da je Isusov život bio život Sina Božjega i da svaka njegova riječ ima božansku važnost. A Veliki petak nam pokazuje koliko smo mi ljudi vrijedni u Božjim očima. I onda kad su ljudi prezreli njegovu ljubav koju nam je iskazao u Sinu, kad su ga odbacili i ubili, Bog oprašta i ljubi. Zato su učenici i mogli nakon Kristova uskrsnuća shvatiti Isusovu smrt kao ‘smrt za nas‘ i kao novu i jedinu mogućnost spasenja.

Više puta, osobito u novije vrijeme, prigovara se nama kršćanima da nismo dosljedni u svom kršćanskom životu. Tako se može čuti prigovor kako se mnogi ljudi samo deklarativno izjašnjavaju kršćanima, a da njihov život malo ili nimalo ne pokazuje to kršćansko opredjeljenje. Izvrsno bi bilo, naravno i poželjno, da svaki naš postupak, svaka naša riječ, svjedoči o našoj živoj, ostvarenoj kršćanskoj vjeri. Da, to bi bilo idealno.

Probajmo si u razumijevanju ne uvijek dosljednog kršćanskog života pripomoći jednim primjerom, a moglo bi ih biti mnogo. Ne tako rijetko se dogodi da izvrstan nogometaš promaši idealnu priliku za postizanje pogotka, a on ipak nezamislivo promaši. Naravno da ni sam taj nogometaš, niti cijela njegova momčad na čelu s trenerom, kao i brojni navijači na tribinama ili uz male ekrane, nisu sretni zbog toga njegova promašaja…, ali ipak nitko neće reći – premda je ljut ili žalostan zbog promašaja – da taj nogometaš više nije nogometaš. Dapače, i dalje će mu priznati izvrsnost u nogometu. Zašto tako lako mijenjano mjerila za kršćanski život kršćana?! Kad netko svojim životom zakaže u svjedočenju kršćanskih vrednota, ne možemo i ne smijemo ga odmah prozvati ‘ne-kršćaninom’. Pa valjda on i dalje ostaje kršćanin, kršćanin s grijehom: većim ili manjim.

Pa svaki čovjek ima neke postupke ili riječi koje mu ne služe na čast i za koje bismo najradije da ih nije bilo. To mi kršćani zovemo jednostavno ‘našim grijesima‘. I Bog je pronašao divnu metodu kako da nas tih naših grijeha oslobodi: Bog nam to jednostavno oprašta poslije našeg kajanja. Zato nam nakon sakramenta ispovijedi ostaju samo dobra djela, jer su grijesi utopljeni u Božjoj dobroti i milosrđu. Pritom imamo mi kršćani još jedno važno životno iskustvo: poslije dobivanja oproštenja u ispovijedi stvarno bivamo sposobni i voljni – barem kroz neko vrijeme – više se truditi da budemo bolji sa svojim bližnjima, i da budemo revniji u obnašanju svojih dužnosti. Crkvena zapovijed nas podsjeća da se time okoristimo barem jednom godišnje, kao nekakav tehnički pregled i servis naše duše, a mogućnosti su još i češće.

Nikada nećemo sve najbolje učiniti. Ali nismo mi jedini, niti smo sami. Bog nam je u Kristovu uskrsnuću definitivno pokazao da nam želi podariti sretni završetak u njegovoj budućnosti. I zato bismo trebali svakoga dana, nakon istinskog truda oko poboljšanja svijeta i ljudi, moliti ovu kratku molitvu: „Bože, popravljaj za mnom!“ Uskrs je najsigurniji dokaz da su čovjek i Bog postali prijatelji.