Upornost Bog nagrađuje

29. NEDJELJA KROZ GODINU

(Misijska)-(C-2013)

Treća nedjelja u listopadu slavi se širom katoličkog svijeta kao ‘Misijska nedjelja‘. Te nedjelje nas se želi podsjetiti da je Isus svojim učenicima dao zadatak ‘da pođu u sav svijet i da ljude upoznaju s radosnom vijesti o Božjoj ljubavi prema svim ljudima’. Te nedjelje se također želimo podsjetiti da u svijetu postoje velika područja na kojima je Isusova radosna vijest o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema ljudima nepoznata, ili je poznata tek manjem broju ljudi toga područja. Svakako je mala korist od toga da se ‘toga samo sjetimo‘, više će značiti da to misijsko djelovanje podupremo. Ta potpora može biti naša molitva Bogu za te ljude, molitva da što veći broj ljudi posluhne i ušima i srcem ono što im naviješta radosna vijest… a može ta naša potpora biti u tome da materijalno pomognemo djelovanje tamošnjih navjestitelja radosne vijesti. Naime, gotovo je nemoguće ne vidjeti neusporedivost našeg i njihovog životnog standarda. I mi nemamo mnogo toga što bismo željeli imati, a tamošnji ljudi nemaju tako mnogo toga što bi trebali imati! Imamo mi još jednu olakotnu okolnost: upravo zbog te razlike u životnom standardu koji postoji između nas i njih, čak i naš mali dar tim ljudima postaje veliki dar.

Sjećam se svjedočenja jedne žene koje sam čuo na Hrvatskom katoličkom radiju. Pričala je ta žena kako je dulje vremena htjela pomoći siromašnim ljudima putem Karitasa, ali joj to dosta dugo nikako nije uspijevalo. Rekla je kako je dulje vremena htjela pomoći tako da Karitasu pošalje mjesečno 100 kuna koje joj preostanu na kraju mjeseca. I na kraju svakog mjeseca bi otkrila da joj nije ostalo tih željenih 100 kuna. A onda je, valjda nadahnuta Duhom Svetim, promijenila ‘taktiku‘ tako da je najprije, na početku mjeseca, odvojila 100 kuna za Karitas… i na vlastito iznenađenje tih 100 kuna joj na kraju mjeseca uopće nije manjkalo! Eto tako pokušavam nagovoriti, i sebe i vas, da pronađemo taj ‘višak‘ kod sebe kako bismo mogli pomoći drugima. To doista ne mora biti 100 kuna mjesečno, ali neki prigodni dar povremeno valjda može biti. I Isus je rekao ‘svojima‘: ne samo ondašnjim nego svevremenim svojim ljudima – dakle kršćanima: „Dajite i dat će vam se, mjera dobra, nabijena natresena, dat će se u krilo vaše. Jer mjerom kojom mjerite, vama će se za uzvrat mjeriti.“

A u današnjem evanđelju Isus nas također nagovara na velikodušnost u molitvi koja se prepoznaje i kao ustrajnost u molitvi. Da nam nekako približi razlog ustrajne molitve, Isus iznosi sasvim jasni primjer svog vremena. Neki nepošteni sudac, ‘koji se nije Boga bojao i koji nije za ljude mario‘, ipak je po pravdi presudio zbog upornosti one koja je tu pravdu tražila. I sam nepravedni sudac je jasno priznao zašto to čini, zašto pravedno prosuđuje: jer mu je siromašna udovica dodijavala! Dakle, ni u ovoj pravednoj presudi nije se vodio pravdom nego svojom komocijom: da više ne bude uznemiravan.

I onda nam Isus veli da ako je nepravedni sudac pravedno presudio, onda se mi s više pouzdanja možemo i moramo Bogu moliti jer Bog nije nepravedan nego je On nebeski Otac koji svojima želi i čini dobro. No, što je velika zapreka ustrajnoj molitvi? Zapreka je manjak vjere da će nam Bog uistinu dati ono što nam treba. Ima jedna pjesma koja kaže: ‘za mnogo toga sam molio a što nisam dobio, ali sam dobio sve što mi je trebalo‘. Drugim riječima rečeno: postoji mnogo toga za što mi molimo, a da nam nije potrebno… i to tek nakon nekog vremena, duljeg ili kraćeg, spoznamo. Pa imamo mnoštvo primjera iz ljudske svakodnevice: koliki mladi su stradali u prometnoj nesreći jer su roditelji popustili njihovoj molbi da im ustupe auto za ‘vikend vožnju‘ svojih vršnjaka. Poslije nesreće mnogi roditelji predbacuju sami sebi što su bili tako ‘slabi‘ pa su popustili i dali auto za vožnju. Dakako, da su znali što će se dogoditi ne bi to učinili pa makar se njihov sin ili kćer zbog toga strašno na njih ljutili i predbacivali im da su škrti, ili da su im jalni na njihovoj mladosti i provodu. Svakako, Bog ima ‘bolji pregled‘ nad našim životom, pa nam ne uslišava sve naše molitve makar se i mi zbog toga na Boga srdili i smatrali ga zbog toga ‘nepotrebnim‘.

I, konačno, nije Bogu na raspolaganju samo ovaj naš život na zemlji da nam učini nešto lijepo i dobro… Bog ima na raspolaganju svu vječnost. Da, i mi imamo na raspolaganju tu vječnost jer nam ju Bog daruje, samo mi to ne znamo nego to možemo samo vjerovati ili ne vjerovati. A baš tako, s pitanjem, je završilo današnje evanđelje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ A naša vjera, i to ne samo vjera u Boga nego i vjera u same sebe i naše bližnje, nam često ‘pada‘ i na mnogo manjim ispitima. Toliki su uvjereni da neće imati dosta za sebe ako ne prevare svoje bližnje… neki drugi su uvjereni da neće završiti sve poslove ako ne budu nedjeljom radili (pa postaju sve nervozniji i prema sebi i prema svojima)… nemali broj ljudi su opet uvjereni da neće biti dobar nedjeljni ručak ako ne budu išli nedjeljom u trgovinu po svježe namirnice. S ovim zadnjim primjerom sam već i ja sigurno neke rasrdio, pa neću navoditi neke daljnje primjere…

I tu bi mogla pomoći primjena ‘taktike‘ one gospođe s Hrvatskog katoličkog radija: da najprije probamo tako ‘po Božjem’ živjeti i raditi pa vidjeti onda da li smo na kraju godine u čemu u poslovima zaostali. I još ćemo pritom vjerojatno i sa samima sobom i s našim bližnjima biti zadovoljniji. Eto, to je ‘radosna vijest‘ koju kršćanska vjera razglašuje ovim svijetom, a misionari su ti koji to čine u krajevima gdje mnogi ljudi za to još nisu ni čuli. Premda, ako pogledate koji dokumentarni film iz misijskih krajeva, vidjet ćete da su ti ljudi uglavnom mnogo sretniji i raspoloženiji negoli bi to mogli i trebali biti po svom životnom standardu. Mi imamo s čime biti zadovoljni pa ipak to često nismo… oni imaju tako puno razloga da ne budu sretni i zadovoljni, pa ipak tako često puta jesu. I to je tajna ljudskog života i Božjeg djelovanja u ovom svijetu. Ako Bogu vjerujemo, nastojat ćemo što više po Božjem živjeti – a Bog neće zakazati.