Upornost i Božja ljubav donose uspjeh života

Pozornijim slušateljima današnjih misnih čitanja vjerojatno nije promaklo kako sva tri čitanja govore o vjernicima i poganima. Svako čitanje na svoj način. Pogani su za Bibliju svi oni koji nisu pripadnici židovske vjere. Starozavjetni prorok Izaija poziva židovske vjernike da svojim životom nastoje biti privlačni uzor pripadnicima drugih naroda. Ti pripadnici drugih naroda, zadobit će u vječnosti jednaku nagradu kao i pripadnici židovskog  naroda kada prihvate Boga. Za same Židove to je bila  velika novost jer su oni sebe smatrali pred Bogom privilegiranima više od svih drugih ljudi. Pa na neki način  Židovi i jesu privilegirani jer već dugo, jako dugo nastoje živjeti po Božjem nadahnuću. Ali, veli prorok Izaija, tu ne prestaje njihova služba: oni moraju biti pozitivan primjer kada svoju vjeru u Boga ‘pretoče’ u svoj život prepoznatljiv po dobrim djelima.

Na ovu temu dobro se nadovezuje događaj opisan u današnjem evanđelju. Čuli smo: neka žena koja nije pripadnica židovskog naroda, Kanaanka, viče na ulici za Isusom da pomogne njezinoj bolesnoj kćerki. Moglo nas je malko začuditi kako na te glasne povike Isus uopće ne reagira. Mala je vjerojatnost da ju Isus nije čuo, nego je vjerojatnije tom šutnjom na ženine povike, svojim učenicima htio pokazati kako moraju biti uporni kad nešto mole od Boga. Pa već mala djeca znaku kako mogu svojom upornošću ‘prisiliti’ roditelje, djeda i baku, da im ispune želje. A čovjeku je lakše moliti kad mu je teško, kad ima neku veliku nevolju. Dok nam je dobro, Boga baš i ne trebamo. Već sam rekao da bi ovih dana mnoge crkve u Međimurju trebale biti pune ljudi, pune kršćana koji se zahvaljuju Bogu što nas nisu pogodile velike oluje koje su negdje drugdje prouzročile velike štete. Naime, da se to dogodilo vrlo je sigurno da bi mnogi ljudi prigovarali Bogu što je dopustio da se takva nevolja dogodila. Sada, kad bi trebalo reći ‘hvala’ Bogu, to se lako propušta.

Zanimljivo je i ponašanje apostola: oni mole Isusa da udovolji ženinoj molbi. Ali zašto to oni mole od Isusa? Čuli smo zašto: zato jer im je neugodno što ta žena ‘viče za njima’. Dakle im nije bila prvotna nakana da Isus po-mogne nesretnoj ženi… nego jer je njima bilo ‘neugodno’. Žena nije odustala od molbe ni onda kad joj je Isus rekao: ‘ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima’. A mogla se je žena ljutita i uvrijeđena okrenuti od Isusa i otići svojim putom. Umjesto toga žena je domišljato odgovorila da i ‘psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara’. Drugim riječima žena misli da Isus kao Židov može najviše pomagati Židovima, ali nešto od te pomoći smiju zadobiti i drugi. Čak se i Isus ugodno iznenadio nad upornošću i jakosti vjere te žene: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I zadobila je željeno: kćerka joj je ozdravila!

A apostol Pavao u Poslanici Rimljanima još uvijek je žalostan, kao i prošle nedjelje, što njegovi sunarodnjaci – Židovi – ne prihvaćaju Isusa. No, onda pronalazi u tome i neku utjehu, neko opravdanje za svoje sunarodnjake. Pa i mi se često puta tako ponašamo: za svoje ukućane, za svoje prijatelje pronalazimo mnoga opravdanja za njihove nepodopštine. Prema drugim ljudima, prema onima koji nam nisu ‘pri srcu’ nemamo toliko razumijevanja.

Apostol Pavao opravdava svoje sunarodnjake ovako: zato što Židovi nisu prihvaćali propovijedanje apostola, to su apostoli krenuli drugim narodima. Tako su Židovi i nehotice pripomogli da se Isusova radosna vijest – evanđelje – brže raširi po svijetu. Naime, da su brojni Židovi prihvaćali Isusa kao Spasitelja, onda bi se apostoli duže bavili Židovima i ne bi stigli drugima. Ovako su apostoli imali i vremena i volje poći ljudima drugih naroda. Ako nećete vi, idemo onima koji hoće.  No, apostol Pavao se ipak nada da će jednom vjera nežidovskih naroda, biti poticaj Židovima da i oni prihvate Isusa, kad vide koliko je radosti i smisla ta vjera donijela tim ljudima. Sve do naših dana relativno je mali broj pripadnika židovskog naroda prihvatio kršćansku vjeru i Isusa. No, Božja ljubav i strpljivost prema ljudima su beskrajni pa svi ljudi imaju šansu odazvati se Božjem pozivu i povjerovati: sebi na radost i za životni smisao.

I danas je tako: mnogi ljudi iz kršćanskih naroda odbacuju vjeru u Boga – dovoljno je okrenuti se oko sebe na mnoge naše bližnje. Jesu kršteni, ali kršćanski ne žive. I onda ih u tome zamjenjuju drugi ljudi koji u toj vjeri nisu rođeni niti odgajani, ali u odrasloj dobi u toj vjeri prepoznaju odgovore na sva bitna pitanja ljudskog života: odakle smo – tko smo – i kamo idemo? Izbjegavati i preskakati ta pitanja, i ne tražiti odgovore na njih, znak je jedne velike životne površnosti.

Uzmimo za to jedan primjer iz života. Kad vidimo da se negdje nešto gradi, jednostavno nas zanima: što će to biti? Jer, utrošit će se mnogi radni sati i mnogo materijala pa bi stvarno bilo čudno i bedasto da se to nešto gradi i da onda ničemu ne služi. To bi onda bila promašena investicija, promašeni posao.

Tako se i u životu svakoga čovjeka dodaju i troše: dani, mjeseci i godine… i stvarno je čudno i, da, baš bedasto, ne pitati se čemu ili kome nas to vodi. Ako ne prije, a ono poslije one prepoznatljive ‘pedesete’ čovjek bi se morao pitati: dosta sam već prošao i kamo idem? Je li ovo što sam postigao do pedesete godine vrijedno svega onoga oko čega sam se trudio?

Djeca i mladi imaju drukčije želje i ciljeve i zato i drukčija pitanja… ali odrasli ljudi u tzv. trećoj životnoj dobi morali bi si postavljati ‘ozbiljna pitanja’. Naime, poslije pedesete već se vidi da se neki planovi i želje nisu ostvarili, pa i sada već odrasla djeca vrlo vjerojatno nisu ispunila sva roditeljska očekivanja… i što to onda znači, i što vrijedi moj život? Što mu daje smisao? Vjera tu nudi doista vrijedne odgovore. Ne svake nedjelje iste, ali svake nedjelje vrijedne. Dođimo ih čuti, o njima razmišljati, i vrijednoj se vječnosti bližiti.