Uskrs nam dovikuje: čovjek je stvoren za život

U S K R S

(B-2018)

Današnje jutro, današnji dan, za Isusove učenike je posebno jutro, pa onda i posebni dan. I to kako za one prve učenike tako i za učenike svih kasnijih vremena i svih prostora. Onda, jasno i za nas: danas i ovdje. Danas je uskrsno jutro, danas je uskrsni dan. Važnost toga dana vidi se po tome da se on ponavlja, osobito obredno u sv. misi, svake nedjelje. Svaka nedjelja je tjedna proslava uskrsnuća Kristova koje je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. Zato je nedjelja važan dan, zato je to poseban dan koji se ne smije, bolje rečeno koji se ne bi smio, proživjeti ‘samo tako’, kao svaki drugi dan – još manje kao rezervni dan za završetak poslova ili za obično ljenčarenje.

Nama je čak teško ljudski razumjeti što se je to zbilo: jedan grob u koji je ranije bilo položeno mrtvo tijelo jednog čovjeka nađen je prazan. I na iznenađenje i na zaprepaštenje onih koje su ga tražile, jer su ga ljubile. Vrlo skoro su bili iznenađeni i zaprepašteni i oni koji su ga mrzili i raspeli. Neki su u toj mržnji prema Isusu sudjelovali tako što su glasnim povicima tražili njegovu smrt, neki pak su u toj mržnji Isusa aktivno mučili i razapinjali. Oni koji su ga mrzili, nisu ga tražili jer su mislili da su ga se ubojstvom zauvijek riješili. Jednostavno rečeno: mislili su da su Isusa pobijedili. A onda su otkrili da tu nešto ne štima. Mrtav Isus bio je položen u grob koji je bio zapečaćen i čuvan vojničkom stražom, i usprkos svemu tome postao je prazan. A da nitko ne zna ni kako ni kada se to dogodilo. Stvarno vrlo neugodna stvar. Ali su Isusovi neprijatelji brzo smislili rješenje i dali su šuplji odgovor: ukrali su ga njegovi. A kako znaju da su ga njegovi ukrali? Svjedoci su stražari koji su trebali čuvati grob da se ne dogodi baš to što se dogodilo. I kad je usprkos njihove straže grob postao prazan trebali su reći da su mrtvog Isusa ukrali apostoli dok su oni spavali. Tu je veliki problem, nerješivi: kako znate što se događalo, ako ste spavali? Kad bi mrtvi Isus stvarno bio ukraden, ovi stražari ipak ne bi mogli o tome svjedočiti: jer su spavali kad se to dogodilo. A tko spava ne zna što se oko njega zbiva. Oni koji spavaju mogu reći samo ono što su čuli. Čuli od drugih. Oni jednostavno nisu i ne mogu biti svjedoci. Zato je puno, puno smislenije i radosnije čuti bolju i radosniju vijest: grob je prazan jer je Isus uskrsnuo, jer je živ! Tako uskrsli Isus pokazuje da je čovjek stvoren za život, a ne za smrt. Isusovim uskrsnućem za ljude sviće ‘nova zora novog čovječanstva‘. Ustanovljen je ‘novi svijet‘ u kojemu smrt postaje prošlost, a život ima budućnost koja prelazi u vječnost.

Nakon uskrsnog jutra ništa više nije isto. Smrt je postala prošlost. Više puta se u misi i osobito na sprovodima čuju Isusove riječi da ‘tko vjeruje u njega neće umrijeti nikada‘. Osobito je to neobično čuti na sprovodu nekog vjernika: eto na sprovodu smo nakon nečije smrti, a slušamo obećanje da Isusov vjernik neće nikada umrijeti. Ipak, nije se tu dogodila pogreška u prijevodu, niti nas Isus zafrkava niti nam se ruga: eto, kad je nekoga zadesila smrt on veli da ‘nikada neće umrijeti‘, nego nas tim riječima Isus jednostavno podsjeća da ta smrt na zemlji nije istinska smrt, kojom se čovjek ruši u ništavilo, jednostavno kao da nestaje. Čovjekova smrt na zemlji u svjetlu tih Isusovih riječi može se shvatiti kao prijelaz, prijelaz iz jednoga načina postojanja u drukčiji način postojanja. Zbog naše slabe i manjkave vjere taj prijelaz je bolan i zastrašujući.

Tu sad dolazi do izražaja potreba i kvaliteta ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja prije smrti: da čovjek bude u tim teškim trenucima svoga zemaljskog života ojačan u vjeri da ne odlazi ‘nikuda‘, da ne propada zauvijek, nego da prelazi u vječnost. I dalje je u čovjeku prisutan ‘strah od smrti‘, ali je taj strah malčice ublažen tim susretom s uskrslim Kristom u primljenim sakramentima. Više puta se dogodi da: kad rodbina ili prijatelji dođu prijaviti smrt na pitanje ‘je li se ispovjedio‘ mi župnici dobijemo odgovor: da ‘nisu htjeli pozvati svećenika‘ kako se dotični ‘ne bi uplašio da će umrijeti‘. Dakle, makar nije bio uplašen da će umrijeti, svejedno je umro. Vjerojatno bi umro i da se ispovjedio, ali bi umro smireniji u duši… umro bi ojačan vjerom da smrću ne propada nego na bolan način mijenja svoje postojanje: iz vremenitog u vječno!

Zato je Kristovo uskrsnuće važan događaj, tako važan da ga obilježavamo svake nedjelje. Tako važan da za svijet i ljude nema važnijeg događaja u cijeloj njegovoj povijesti. O tome nam svjedoči apostol Petar pred žiteljima Jeruzalema, o tome nam svjedoči apostol Pavao u Poslanici Kološanima. I jedno i drugo svjedočanstvo i poruku slušali smo danas kao prvo i drugo misno čitanje današnje nedjelje.

I kroz ovo uskrsno vrijeme, sve do nedjelje Duhova, često ćemo na sv. misi slušati i svjedoke Isusovih ukazanja nakon uskrsnuća i o važnosti toga uskrsnuća za nas – za sve ljude i za sva vremena. I podsjetimo se opet: svaka je nedjelja spomendan na Kristovo uskrsnuće, i svaka je sv. misa naše obredno i simbolično uključivanje u plodove Isusova uskrsnuća. Bolje i radosnije vijesti na ovom svijetu nema: Krist je uskrsnuo – i mi ćemo uskrsnuti. Zato ima smisla čestitati si međusobno: sretan Uskrs!