Uskrs nam je darovao nedjelju i objavio nam našu vječnost

U  S  K  R  S

(C-2022)

S mnogo radosti kršćani svake godine slave Isusovo uskrsnuće koje je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. Ne bi imalo puno smisla slaviti Isusovo uskrsnuće ako ono ne bi bilo najava i našeg uskrsnuća. Jer, koja korist ljudima, koja korist nama, ako je Isus uskrsnuo – a svi drugi ljudi će trajno završiti u grobnoj jami? Onda bi to bio razlog za žalost i ljutnju: Isus je uskrsnuo, a mi nećemo.

Važnost Isusova uskrsnuća pronosi nam i svaka nedjelja, koja bi se mogla prozvati i ‘malim uskrsom’. I zato je neobično i nedostojno svakog kršćanina nedjelju proživjeti kao i svaki drugi dan u tjednu. Nedjelja to jednostavno nije. Nedjelja je privilegirani dan u tjednu, dan pobjede života nad smrti, dan pobjede smisla nad besmislom.

A ona prva uskrsna nedjelja uopće nije tako izgledala. Bila je to zbunjujuća nedjelja za sve Isusove prijatelje. Pa čuli smo u evanđelju kako je to bilo te prve nedjelje poslije Isusove smrti i polaganja u grob. Na Isusov grob bio je navaljen veliki kamen koji je nosio poruku: sve je gotovo. Ono što je Isus lijepoga govorio, ono što je Isus lijepoga činio i najavljivao kao lijepu budućnost ljudi zauvijek je nestalo iza toga velikog kamena.

A onda je Marija Magdalena u ranu zoru nedjeljnog jutra, opazila da je kamen s groba dignut. Veliki kamen, koji je nekoliko muškaraca valjalo na ulaz u grob, više ne zatvara taj grob. Iznenađena tim prizorom, Marija Magdalena trči javiti tu vijest dvojici Isusovih učenika: Petru i Ivanu. Za njih je to čudna vijest pa žure na grob provjeriti što se zbilo. Mlađi Ivan je brže trčao i prvi je na grob stigao. I kad je u grob zavirio, vidio je da je prazan. Uskoro je došao i stariji Petar i prvi je ušao u grob te se uvjerio da je stvarno prazan. Uredno složeni povoji i ubrus kojim je bila omotana Isusova glava ukazuju da se nije zbila krađa mrtvoga Isusova tijela, kako su to kasnije po Jeruzalemu pričali stražari s Isusova groba. O tome ćemo slušati sutra, na uskrsni ponedjeljak. Urednost praznoga groba ukazuje na to da se zbilo nešto drugo, Petru i Ivanu nepoznato. Jer kradljivci posve sigurno ne bi gubili vrijeme na slaganje povoja i ubrusa nego bi na brzinu uzeli zamotano Isusovo tijelo i nekamo ga drugamo odnijeli. Bila je to za obojicu apostola, i Petra i Ivana, istovremeno radosna i zbunjujuća stvarnost. Radovali su se praznom grobu jer to onda znači da Isus valjda nije mrtav, ali su bili istovremeno i zbunjeni: što se to dogodilo i kako je to moguće.

Mi sad znamo da je trebalo više ukazanja uskrslog Isusa da apostoli počnu vjerovati u Isusovo uskrsnuće. Ono najvažnije za njihovu vjeru u uskrsnuće zbilo se tek pedeseti dan poslije Isusova uskrsnuća. Tada su primili Duha Svetoga, tada im je postalo jasno što se s Isusom zbilo. Postalo im je toliko jasno da su o tom događaju govorili i brojnim ljudima u Jeruzalemu. Čuli smo apostola Petra kako u sažetom govoru iznosi pred ljude Isusovo djelovanje nakon krštenja na rijeci Jordan, pa preko muke, smrti i uskrsnuća svjedoči Isusovo uskrsnuće. Petar propovijeda utješnu poruku: to sve što je Isus prošao u životu može biti na korist ljudima ako ga vjerom prihvate.

A što se događa ljudima koji vjerom prihvate uskrslog Isusa napisao je apostol Pavao u svojoj Poslanici Kološanima. Onima koji povjeruju u uskrslog Isusa ovozemaljsko postaje manje važno, postaje manje vrijedno od onog nebeskog. Ta vjera u uskrslog Isusa kao temelj svih ljudskih uskrsnuća na osobitom je ispitu kad se na sprovodu rastajemo od naših milih i dragih. I mi tada slušamo poruku kako je sprovod ipak samo privremeni rastanak. Privremeni ali istovremeno i bolan. I tražio je apostol Pavao razne slike, koristio je razne slike i primjere, ne bi li na što bolji način kršćanima prenio poruku da smrt nije konačna stvarnost ljudskog postojanja. Ipak, niti jedna Pavlova slika i usporedba ne može do kraja prikazati život u vječnosti. Jer, teško je ono neizrecivo nebesko izreći našim ljudskim pojmovima.

Zbunjujuće je bilo: i za Mariju Magdalenu, i za dvojicu apostola Petra i Ivana, pa za dvanaestoricu učenika, Isusovo uskrsnuće. Zbunjujuće tako dugo dok ih Duh Sveti nije obasjao svojim nadahnućem. A onda, onda su bili sposobni svjedočiti za tu istinu sve do smrti. Tako su posve ispunili zadatak dobiven od uskrslog Isusa: da pođu po svem svijetu i ljudima prenose radosnu poruku: Isus je uskrsnuo i vi ćete uskrsnuti. Ta radosna vijest doprla je sve do naših dana i do naših ušiju i srdaca. Istovremeno je to zbunjujuća i radosna vijest i poruka. Uskrs nam svake godine nosi poruku i jača vjeru da je ljudski život neizmjerno vrijedan jer ne završava u grobnoj jami. On mora proći kroz strahotu smrti da bi po uskrsnuću postao vječnim životom. A svaka nas nedjelja na to podsjeća i tu nam vjeru obnavlja i učvršćuje. Nemojmo sami sebi svojim nemarom u življenju vjere dokinuti takvu kršćansku nedjelju.