Uskrsli nas treba kao svjedoke

3. USKRSNA NEDJELJA

(C-2013)

 Pozorniji slušatelji Božje poruke današnje nedjelje mogli su zapaziti kako 1. misno čitanje počinje strogim pitanjem, u kojem se prepoznaje čak i ukor apostolima što su prekršili ‘strogu zabranu‘ da ne uče ljude u Isusovo ime… a to isto čitanje završava ‘radošću apostola‘ što su bili ‘dostojni podnijeti pogrde za Isusovo ime‘. Čuli smo također kako su oni koji izriču ukor apostolima u strahu da ne budu krivi pred ljudima za ono što su Isusu učinili… a ovi se raduju što mogu svjedočiti da Isus ljudima donosi spasenje – i nemaju namjere odustati od tog svjedočenja. Iz ovoga se može zaključiti kako su ljudi bez Boga nervozni, ljuti na druge i drukčije… a ljudi koji se s Bogom druže nekako su mirniji, zadovoljniji, tako da lakše podnose ne samo neizbježne nevolje nego i namjerne ljudske zlobe.

A u evanđelju smo čuli kako apostoli nisu lako došli do svoga uvjerenja niti su lako došli do odvažnosti svjedočenja o onome što su vidjeli i čuli. I do jednoga i do drugoga došli su ‘postupnim rastom u vjeri‘. Zato se nitko od kršćana ne treba čuditi i svojim teškoćama i sumnjama u prihvaćanju vjere: kako vjere u Isusovo uskrsnuće tako i u prihvaćanju vjere u svako ljudsko uskrsnuće. I sasvim dobronamjerni ljudi mogu reći: dobro je i lijepo je to: uskrsnuti i živjeti nakon smrti… ali ‘kako je to moguće’?

U evanđelju smo čuli opis jednog događaja – čudesnog ribolova – koji je apostolima nagovijestio da je Bogu ipak moguće ono što je čovjeku nemoguće! Nama i našim suvremenicima taj ‘čudesni ribolov‘ i ne izgleda valjda baš tako ‘spektakularan‘ jer smo: ili navikli o tome slušati ili pak baš previše ozbiljno i ne shvaćamo to što slušamo… ali ondašnjim Isusovim učenicima, profesionalnim ribarima, od prve je bilo jasno da se je dogodilo nešto neuobičajeno, nešto čudno. A jednom učeniku, apostolu Ivanu, bilo je jasno da je takvo čudo u njihovu korist mogao načiniti samo Onaj koji je tri godine poučavao ljude da ih Bog ljubi. Evanđelje navodi da je i taj učenik bio posebno ‘ljubljen od Isusa‘. Dakle, ljubav prva prepoznaje ljubav!

Zanimljiva je i začuđujuća ta ljudska nesposobnost apostola da prepoznaju uskrsloga Isusa. Pa još donedavno su bili u njegovom društvu, i to tri godine! Stručnjaci za Sveto pismo kažu da se u tome treba prepoznati ta nevjerojatna novina života u koju je kročio Isus svojim uskrsnućem. Isusovo zemaljsko življenje se završilo, ali on živi novim oblikom života. Njegovo uskrslo tijelo ne podliježe ovozemnim zakonitostima i iskustvima. Stoga se uskrslog Isusa ne može spoznati pogledom, dodirom, niti ga se može prepoznati sjećanjem na izgled njegova lica. Uskrslog Isusa se prepoznaje samo vjerom. Evanđelje kaže da su se pri ovom susretu apostoli već treći put susreli s uskrslim Isusom, pa ga opet nisu mogli prepoznati. Uskrsloga Isusa mogli su prepoznati samo po snazi vjere koja se u njima budila pri tim susretima, a koja je nastavak one vjere u kojoj su se oni i za Isusova zemaljskog života s Njime družili. Uskrslog Isusa se ne prepoznaje tjelesnim očima, ne prepoznaje ga se sjećanjem na izgled njegova lica, nego očima vjere i ‘sjećanjem vjere‘. Riječi kojima im se uskrsli Isus obraća prilikom ukazanja, i geste u kojima pokazuje svoju ljubav i blizinu, bude u apostolima ‘sjećanje vjere‘ na Onoga u koga su nekoć bili povjerovali. Ovdje nam se valja podsjetiti kako su na ovom istom jezeru, prije tri godine na prvom čudesnom ribolovu, ondašnji ribari a sada apostoli, povjerovali da je Isus onaj najavljeni Spasitelj kojega je vrijedno slijediti i zbog kojega su onda ostavili svoj ribarski posao. U apostolu Ivanu je prvome ponovno zasjala ona ‘lampica vjere‘ koja se nekako utrnula u vrijeme Isusove muke i smrti na križu.

Velika većina ukazanja uskrslog Isusa dogodila su se u nedjelju, koja postaje prepoznatljivi dan za susret učenika s uskrslim Isusom. Za mnoge kršćane svih vremena, pa tako i ovoga našega, taj nedjeljni susret s uskrslim Isusom nije ‘nešto što se mora‘ - pa onda i nije tako teško naći razlog da se toga čovjek oslobodi, nego je puno više ‘nešto bez čega se ne može‘ kršćanski živjeti – pa onda gotovo da i nema razloga koji bi nas mogao u tome spriječiti!

U lađi današnjeg evanđelja se nalazi odabrana‘reprezentacija‘ Isusovih učenika koji su u mnogo čemu vrlo različiti među sobom, ali su posve jedinstveni u svjedočenju za Isusa. Isto vrijedi za Crkvu koja je također Kristova reprezentacija u svakom vremenu. Razlike su ponekad među nama uzrok sablazni, napetosti i razočaranja, no na ‘moru života‘ Duh Sveti okuplja i sjedinjuje različite ljude u različitim životnim okolnostima oko istoga: uskrslog Krista i svjedočenja za njega. To je poziv svakoj ljudskoj zajednici, osobito kršćanskoj zajednici Crkvi, da vrednuje i gradi na onome što je u tim različitim ljudima dobro, ono što kod njih valja. No ta zajednica različitih ljudi mora osluškivati glas uskrslog Isusa, jer ni ovi učenici ne bi ništa ulovili da nisu posluhnuli Isusovu uputu ‘bacite mrežu na desnu stranu lađe‘. U Bibliji se desna strana smatra ‘dobrom stranom‘. Eto naznake zašto oni ljudi koji sebe smatraju ‘ljevičarima‘ ne prihvaćaju biblijske vrednote.

Ono pak što smo čuli u 1. misnom čitanju: da se ‘treba većma pokoravati Bogu negoli ljudima‘ za nas kršćane vrijedi za sva vremena. Zato su kršćani kroz dugu povijest bili proganjani od vlasti svoga vremena koje su donosile pojedine zakone koji nisu bili u skladu s vjerom. Mnogi kršćani su podnijeli i zlostavljanja, izrugivanja, pa čak i smrt … ali se nisu odrekli svoje vjere. Zbog toga se je i kod nas dogodio sukob ministra školstva i biskupa kao predvodnika vjernika, oko uvođenja zdravstvenog odgoja koji u dijelu svog programa mijenja shvaćanje čovjeka kao Božjeg stvorenja. Svjesni i hrabri vjernici ni danas ne mogu na to pristati, pa makar zbog toga bili ismijavani i pogrđivani. Ministri su došli i prošli, Crkva ostaje … s Isusovim obećanjem ‘do konca svijeta‘. A onda – onda vječnost!