Uz veći napor duha, veća je i korist duše

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2023)

         Zapalili smo i drugu svijeću na adventskom vijencu, tom simbolu približavanja blagdanu Božića, jer danas je druga adventska nedjelja. Ovogodišnji advent razmišljamo o svom ljudskom i kršćanskom životu pod vidom ‘kršćanska dijeta duše’. Naime, kako ljudi održavaju dijetu tijela kako bi pospješili ljepotu i zdravlje svoga tijela, kako bi bili uspješniji u poslu ili sportskim dostignućima – i tu kršćanska vjera doista nema što za prigovoriti – jednako je tako potrebno održavati kršćansku dijetu duše kako bismo bili duševno zdravi i lijepi, kako bismo mogli ostvarivati međusobno zajedništvo i suradnju. Ovogodišnji advent htio bi nas na to  potaknuti jer se primjećuje kako je čovjekova duša došla na sam rub njegovih interesa, kako je kod mnogih ljudi potpuno zanemarena i nevažna.

Posljedice takve zapuštenosti duše jesu veliko osiromašenje i silna praznina duše. Ta praznina duše prouzrokuje kod čovjeka nesretnu i dosadnu svijest njegova postojanja. Čovjekova svijest je nesretna jer je okružena samo materijalnim koje je ne može ispuniti; zato čovjekova svijest postaje i dosadna jer joj ta materijalnost neprestano ograničava zanimanje za duhovne vrednote. Drugim riječima: stalno nas bombardiraju raznim reklamama i ponudama raznih događanja i proizvoda, koji nam se predstavljaju kao sudbonosno važni za naš život i za našu sreću, a kad odemo tamo kamo smo pozvani ili kad nabavimo proizvod o kojem su nam pripovijedali, na kraju vidimo da nismo postigli što smo željeli, nismo se usrećili kako smo se mislili usrećiti.

Da bi se napunila praznina duše današnji svijet proizvodi gomilu slika i reklama, neprestano nas zapljuskuju vijesti o novim događajima, od kojih većina uopće nema ni-kakva značaja za naš svakodnevni život. Tu možemo pridodati i beskrajne telefonske razgovore i brojne SMS poruke – sve bi to trebalo u čovjeku potisnuti taj užasni osjećaj praznine. No, kako čovjekova duša nije od ovoga svijeta, tako je ni svi ti događaji i izumi ovoga svijeta ne mogu ispuniti – odnosno, mogu nas samo za vrlo kratko vrijeme zadovoljiti, a onda opet ‘ispočetka’.

Jeste li primijetili kako zbog praznine duše mnogi ljudi jako teško podnose tišinu?! Stalno im nešto mora draškati osjetila, oči i uši. Probajte na jedan vrlo jednostavan način ispitati u kakvom je stanju vaša duša: je li prazna ili ima u njoj nekih duhovnih vrednota. Probajte 2-3 sata, barem 1 dan u tjednu, biti u tzv. ‘medijskoj tišini’: da ne radi ni radio ni TV, da ne čitate novine niti da s nekim razgovarate. Uspijete li to bez većeg napora, duša vam nije prazna, ima se baviti nečim što u sebi nosi. Ako pak vam to vrijeme bude jako, jako predugo, ako vam tako bude naporno i dosadno, to je poprilično siguran znak da je duša prazna, da je na ‘crvenom’, da je jako ispražnjena pa se ‘guši’ u tišini.

Adventsko vrijeme nam hoće reći da čovjek ima budućnost, i da zato ima i smisao. Bog je budućnost čovjeka i svijeta. Ako izgubi osjećaj za Boga, čovječanstvo se zatvara budućnosti i neizbježno gubi cilj svojega hodočašćenja u vremenu. Zašto se roditi, zašto umrijeti? Zašto se žrtvovati, zašto patiti? Na ta pitanja kršćanska vjera daje zadovoljavajući odgovor. Krist je nada čovječanstva, on je pravi smisao naše budućnosti jer je naša sigurna budućnost. Upravo nas vrijeme adventa ‘podsjeća da je Krist došao, ali i da će doći. I život vjernika stalno je i budno iščekivanje njegova dolaska’.

Kad je Ivan Krstitelj na obalama rijeke Jordan, kako smo čuli u današnjem evanđelju, najavio Isusov dolazak, pobudio je među svojim suvremenicima veliko zanimanje. Evanđelje navodi da je ‘grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci’. Mnogi su potaknuti Ivanovim riječima silazili u vodu rijeke Jordan na krštenje – tako su javno priznali da se kaju za učinjene grijehe. Normalno, bilo je i onih koji su čuli njegove riječi, vidjeli su što je činio, a oni su ipak otišli kući kakvi su i bili.

I ovogodišnji advent ima nam što reći, ima nam i što ponuditi. Može to biti korisno za nas i za naš život, a može biti i potpuno beskorisno, može i dalje ‘ići sve po starom’. Ivan je naviještao da Isus dolazi, ali je i pozivao ljude da mu priprave put, da poravnaju staze. I nas ovaj tjedan koji je pred nama poziva da po sakramentu pomirenja (ispovijedi) pripravimo put Isusu da uđe u naš život, u našu stvarnost, kao onaj koji nam oprašta i kao onaj koji nas podupire. Da bismo bili i živjeli kao ljudi, potrebno nam je i jedno i drugo, i praštanje i potpora. Mi kršćani znamo gdje to možemo postići, tko nam to može dati. Pa ako znamo, onda to i učinimo!